Nije valjda narodu u Bosni i Hercegovini dovoljno političkih, skoro svakodnevnih, prepucavanja koja se svode na statuse na društvenim mrežama i prozivanje onog drugog, „neprijatelja“, jer je moderno biti Facebook političar. A do neki dan su pili kafe i šta sve ne zajedno radili. A možda i sada, u tajnosti, rade iza leđa građana.

Pa ništa nas više ne bi iznenadilo.

Sada građani iz prvih redova mogu gledati dramu na relaciji reditelji – vlast. I federalna i kantonalna. A nigdje države. Jer, svima je jasno.

Uvaženi, istaknuti i vrlo uspješni reditelji otvoreno su prozvali premijera FBiH Nermina Nikšića kako trojka (NiP, SDP i Naša stranka) uništava kinematografiju, jer, kako tvrde, ne osiguravaju dovoljno novca iz budžeta za ovu oblast. Nikšić nije odgovorio.

Ali zato jeste kantonalni ministar Kenan Magoda, poručivši da im je on iz budžeta dao 2,5 miliona KM. Vidite, „poklonu“ se ne gleda u zube. Radnici u kinematografiji sigurno su zadovoljni i nije uredu, valjda, što reditelji u otvorenom pismu nisu zahvalili i ministru Magodi.

Mislim da nikome, pa ni Magodi, u ovom trenutku nije jasno zašto se umiješao i pomiješao „babe i žabe“, jer su reditelji tražili institucionalno rješenje za svoje probleme, na entitetskom nivou, s ciljem da ukažu na opasnost nestajanja bh. filma zbog nemogućnosti snimanja, jer para za to nema.

A realno, šta je 2,5 miliona KM? Magodina sredstva dostatna su za pola filma Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ (koji je koštao između 3,5 i 4 miliona KM).

Pitanje je - čime se tačno hvali Magoda?

S druge strane, u svijetu kapitalizma i tržišnih zakona nije baš realno očekivati da sve troškove razvoja kinematografije može snositi isključivo država.

Možda bi, umjesto međusobnih optuživanja i prepucavanja, zajedničkim snagama trebalo težiti izgradnji održive filmske industrije, u kojoj svi, a to je najveća istina, uživamo.