Od vremena kada je učio praviti točak i nastambu topliju od pećine, pa do današnjih dana, čovjeku je najvažnije imati tvrđu motku, duže koplje, bolji avion i precizniju raketu, pa da se problemi u komšiluku i široj zajednici brže i lakše urede. Na način koji vlasniku tvrđeg, dalekometnijeg i ubojitijeg oružja ide u prilog, naravno.

Deklaracije o ljudskim pravima, Ženevska konvencija, međunarodno pravo i UN-ovi sudovi, propisi koji reguliraju odnose između suverenih država i ostali nebitni dokumenti koje je čovječanstvo kroz historiju zapisivalo služe tek da popune biblioteke i police iza leđa jačega, da ih se povremeno sjetimo i da ih primijenimo tek onda kad jači izgubi volju i interes da maltretira slabijeg, ili kada se naspram jakog nađe jači koji će mu snagom svojih arsenala objasniti da ono što radi nije uredu.

Otprilike ovako izgleda sažetak duge i crne historije čovječanstva, tokom koje se životima nevinih plaća ta sebičnost ljudske vrste, potreba da se do vlastitog bogatstva, teritorije, sigurnosti i blagostanja dođe na način da se sve to uskrati drugome, ali i mržnja koja proporcionalno raste što je onaj drugi slabiji i bespomoćniji. Iako je 21. stoljeće, te uprkos napretku od tojage do drona i nevidljivog aviona, od svog pećinskog rođaka čovjek nije daleko odmakao.

Najadekvatniji dokaz ovoj tvrdnji je ponašanje izraelskog režima i užasan, nemilosrdan, krvav teror nad Palestincima u Gazi, koji je davno poprimio razmjere genocida. Već skoro deset mjeseci intenzivno se razaraju škole, bolnice i civilna naselja, glađu i žeđu muči stanovništvo, uskraćuju mu se humanitarna pomoć i lijekovi, u prijenosu uživo svijet bespomoćno gleda ubijanja žena, djece, ljekara, humanitarnih radnika, novinara...