Nije se bezveze nekada, za vakta mog djetinjstva makar, djeci "prijetilo“ vojskom. Znate ono kada je dijete malo nestašno ili uđe u tinejdžerske godine, pa roditelji ne znaju kako izaći nakraj s nama/njima, među prvim mislima koje im na um padnu jeste: „U vojsku ću ja tebe, pa ti vidi kako ćeš se tamo ponašati.“

I trznuli bi se, makar na momente. Je li to realan strah bio ili su nam kroz glavu prolazile scene iz, najčešće, američkih filmova kako bismo morali ustajati u cik zore, spremati krevet, odraditi jutarnje vježbe, pa čistiti zahode ili spavaonice... Ko bi sad to znao.

Ali je funkcioniralo.

Sada već ne. Jer djeca danas ne znaju šta je to, kao ni većina roditelja, kojima su nekad „prijetili“ pa su shvatili da sve ostaje na izgovorenim riječima.

Treba li uvesti vojni rok? Pa sad... Neki kažu da treba, drugi da ne treba. Hajde ti budi pametan.

Komšije su prelomile definitivno. I Srbija i Hrvatska uvode vojne rokove, kod jednih će trajati 75, kod drugih 60 dana. U Bosni i Hercegovini nula dana.

Jedno je sigurno - disciplinirali bismo se. Muškarci bi imali gdje izbaciti višak testosterona trčeći i vježbajući na raznim poligonima. Ne bi na ženama.

Cijenili bi svaki ručak koji im majka, žena ili kćerka naprave. A još bi i sami znali nešto kvalitetno skuhati. Muka bi ih natjerala.

I tada bi vozili bijesne automobile, kome finansijske mogućnosti to dozvole, ali bi znali da držati volan u rukama jednog takvog metalnog ljubimca ne znači nužno i gas do daske, što često dovodi do ubistva nedužnih, a nerijetko ubiju i sebe.

Vojska je specifična, u svakoj državi. Kako Đole opjeva: „U vojsci sam stekao druga do groba, i hroničnu upalu zgloba, suvenir na stražarske dane“, no to se već odnosilo na ratovanje. To ne želimo više nikada, ni da napadamo, posebno ne da se moramo braniti.

Ali da se discipliniramo, itekako moramo.