Pucnjave na ulicama gradova, ilegalno naoružanje, obijesne vožnje, teške saobraćajne nesreće, seksualno nasilje nad djecom, femicid… Vijesti koje ilustriraju u koliko tragičnom vremenu i društvu živimo smjenjuju se kao na traci, a reakcije na svaku traju po nekoliko sati ili dana, ovisno o tome ko su sudionici i koliko detalja uspije stići do javnosti. Građani, paralizirani bremenom godina koje preživljavamo, oguglali i bespomoćni, pa ih više ništa ne može previše ni iznenaditi.
U svijetu u kojem bjesne ratovi i u kojem, čini se, ni životi djece više nisu važni, u vremenu kada je naoružavanje mnogo važnije od obrazovanja i informatizacije, porast nasilja je sasvim očekivana pojava. Posebno u državi koja ni 30 godina nakon rata nije uspjela da razoruža svoje stanovništvo i koja je u svojim zakonskim propisima izgleda više vodila računa o interesu nasilnika, lopova i ubica nego njihovih žrtava. Tako se i ubistva sankcioniraju sa sedam-osam godina zatvora, a, uz dobro vladanje, ubice se nađu na slobodi i prije nego što odsluže kaznu. Kako bi rasteretio vlastite kapacitete, zakonodavac je omogućio i otkup kazni do godinu, pa gledamo, a ne vjerujemo, kako počinitelj u zatvoru ne provede ni dan.
Izlaz iz začaranog kruga nasilja je dobro poznat, samo kada bi vlasti shvatile koje su razmjere problema s kojim se suočavamo. Nude ga već godinama, svaki put iznova, eksperti za oblasti sigurnosti i prava. Mijenjati zakone, pooštravati kaznenu politiku, insistirati na profesionalnom i zakonitom radu pravosuđa, konačno krenuti u akcije oduzimanja ilegalnog oružja… Bilo bi dovoljno, za početak, ako ne želimo da trajno ostanemo država crnih vijesti, nesigurnosti i kriminala.
