Niti jedna tema, bez ikakvih adekvatnih argumenata, ne privlači toliko pažnje kao što su to izmjene Izbornog zakona BiH.
Nekadašnja vlast, a sadašnja opozicija, i mediji bliski njima već godinama stvaraju atmosferu da svako ko je uopšte spreman da sjedne kako bi razgovarao o ovoj temi, jeste izdajnik.
Svaki put kad se spomene ova tema pljušte optužbe, pa i teorije zavjere kako će se nešto prodati, kako bi se pogodovalo Draganu Čoviću.
Tako je bilo i u Neumu, tako je bilo i u Delegaciji EU, tako će biti i sada kada se ta tačka ponovo postavlja na dnevni red.
Sami prijedlozi se ne analiziraju, pa se zbog toga linču izloži i profesor Enver Kazaz, koji kaže da Trojka i HDZ BiH trebaju postići dogovor o Izbornom zakonu. I šta je tu sporno? Nije profesor rekao da Trojka treba ispuniti želje HDZ-a BiH, nego da se treba sjesti i postići dogovor.
Svako ko ne misli tako, svjesno ili nesvjesno, podržava i to što se Bošnjak iz RS ne može kandidirati za člana Predsjedništva BiH, kao ni Milan Dunović i Saša Magazinović iz Sarajeva, a podržavaju i to što su ostali diskriminirani na teritoriji cijele BiH.
Ako zaista postoji neko rješenje za koje zna profesor Kazaz, a koje je, kako kaže Čović, prihvatljivo njemu, a s druge strane i strankama Trojke, trebalo bi to da bude najveći nacionalni interes, da se postavi na stol i u eventualnom dogovoru s opozicijom korigira u nekoj mjeri, kako bi se jednom zauvijek riješilo ovo pitanje. Naravno, takvo rješenje mora podrazumijevati i presude Evropskog suda za ljudska prava, a sigurno bez toga niko u Sarajevu ne razmišlja o bilo kakvom rješenju.
Rješenje bi trajno popravilo odnose u Federaciji BiH i značilo jedinstven glas i vraćeno povjerenje po brojnim drugim temama. No, ljepše je sakupljati političke poene praveći baborogu od ove teme.
