Školjka jaja u Bosni i Hercegovini 17 konvertibilnih maraka, a Uskrs je pred vratima. Je li ovo neka morbidna šala ili smo stvarno zakoračili u doba gdje je osnovna namirnica postala luksuzna roba?
U zemlji gdje svako selo ima kokoške, gdje je farbanje jaja za Uskrs svetinja, tradicija i dio duše svake porodice, ovakva cijena je kao pljunuti na sve ono što nas čini ljudima. Uskrs nije samo praznik, nije samo vjerski trenutak – to je vrijeme kada se okupljamo, kada djeca vrište od sreće razbijajući šarena jaja, kada baka donese zdjelu salate, a kuća miriše na lukovicu, sirće i toplinu doma.
A sad? Sad treba vaditi kalkulator, pregledati budžet i pitati se možeš li uopće priuštiti školjku jaja da dostojanstveno proslaviš blagdan.
Ma razumijem ja, inflacija je, sve poskupjelo – gorivo, struja, brašno, ulje, šećer – al’ da jaja postanu kao da kupuješ zlatne poluge? To je već sramota i ruglo. Dok običan čovjek grca da plati račune, napuni frižider i preživi od plaće do plaće, oni gore, u klimatizovanim uredima i skupim odijelima, bave se svojim političkim igricama, dijele fotelje i pune džepove. A narod? Narod ostaje da se snalazi kako zna i umije.
Jel’ sad stvarno treba uzeti kredit da djeca mogu osjetiti radost uskršnjeg jutra? Da baka može napraviti onu svoju čuvenu salatu s jajima, bez koje Uskrs nije Uskrs? Ovo nije samo pitanje cijene - ovo je pitanje dostojanstva, poštovanja i osnovne pravde.
Kako smo došli do toga da u BiH, zemlji gdje kokoške i dalje nesu, gdje svaka čaršija ima pijacu punu domaćih proizvoda, jaja postanu simbol nečega nedostižnog? Uskrs je vrijeme nade, zajedništva, obnove – a ne stresa zbog toga hoćeš li moći kupiti školjku jaja za praznični stol. Zar je moguće da smo toliko skrenuli s puta da nam tradicija postaje finansijski teret? Neka se oni koji određuju cijene, koji vode ovu zemlju, zapitaju kako su dopustili da nam Uskrs postane sinonim za brigu umjesto za radost. Neka se sjetimo da praznik nije u skupim jajima, već u ljudima oko stola – ali isto tako, neka stid bude onih koji su od najjednostavnije stvari napravili san za privilegovane.
Ovo nije samo priča o jajima – ovo je priča o sistemu koji je zaboravio na običnog čovjeka. Dok se cijene penju u nebo, plaće ostaju na zemlji, a nada polako blijedi. Ako je školjka jaja 17 KM, šta nas čeka sutra? Hoćemo li farbati kamenčiće za Uskrs jer jaja više ne možemo priuštiti? Vrijeme je da se probudimo, da dignemo glas i kažemo – dosta je! Jer Uskrs nije samo praznik, to je dio nas, a niko nema pravo da nam to otme, pa makar i po cijenu od 17 maraka po školjci!
