Uvijek vrlo iskren, bh. umjetnik Adin Hebib (63) otvorio nam je vrata svog ateljea u sarajevskom naselju Breka, gdje se vrijedno priprema za izložbu u Pragu. S kćerkom Mijom će 22. novembra otvoriti izložbu u galeriji „Dea Orh“. A dok smo sjedili u ateljeu, Hebib je kćerku pozvao da joj čestita 40. rođendan. Nakon toga, razgovor je krenuo... 

Moje suze...

Govorio nam je o saradnji s kćerkom koja živi u Njujorku, ali se dotakao i rodnog Mostara, stanja kulture u BiH, ali i zdravlja, koje je ozbiljno bilo narušeno prije nekoliko godina. Tvrdi da je to prouzrokovao stres nakon što mu je prevarom ostao dug od skoro 350.000 KM.

- Drago mi je što ću izlagati u toj prestižnoj galeriji. Malo sam i nervozan jer je ovo vrlo velik projekt. Moja kćerka će izložiti novi ciklus radova. Napravila je kolekciju od 13 komada nakita. Predstavljam se svojim ciklusima, ali postoji i nova studija „Akta“. Ima i nova priča o mojoj ljubavi Mostaru pod nazivom „Moje suze koje nikada stati neće“. To su sjećanja na neke teške dane i godine - govori Hebib.

Nije neobično da djeca krenu stopama roditelja.

- Ima ona tvrdnja da, ako su roditelji doktori, treba i dijete biti. Ne slažem se s tim konstatacijama. Umjetnost je prvo Božiji rad, a onda školovanje i nadogradnja. Sretan sam što je Mia otišla u te vode. Davno sam je pitao zašto se nije slikarstvom bavila, jer fantastično slika. Rekla je da je dovoljan jedan slikar u porodici. Otišla je studirati metal i dizajn. Jedna od najljepših rečenica koje su o njoj napisali je da je umjetnica koja metalu daje toplinu.

Izlagali ste svuda po svijetu. Čini li Vam se da ste prihvaćeniji van BiH nego u svojoj državi?

- Godine 1988. dobio sam Prvu nagradu Evrope. I tada si se morao dokazivati van zemlje, tada Jugoslavije, da bi te u domovini cijenili. To je i danas ostalo pravilo, samo što su ljudi danas vrlo zločesti, sujetni, zavidni... Ne znam zbog čega. Ja nikome ne zavidim. Jedino nekad Adinu Hebibu, jer uspijeva u ovoj zemlji opstati, gdje su konstante nacionalizam i nacizam. I kćerka me pitala kako u BiH uspijem nešto naplatiti. Da nije Zapada, ne bih mogao ni preživjeti. Ovaj svijet ne interesira kultura, i sami znamo na čemu smo. Svi moji budući projekti su vani. Ali mislim da ću napraviti izložbu u Sarajevu iduće godine.

Možete li inspiraciju pronaći u našem društvu?

- Nisam socijalista, ja sam ekspresionista. Inspiracija treba pjesniku. Za slikara treba krvavi, rudarski rad i posao. Već 36 godina sam slobodni umjetnik. Što više radiš, sama slika te inspirira za dalje. U ovom društvu ne možeš naći inspiraciju. Jedino u ovoj studiji „Akta“, ali ja biram modele. Time želim pokazati snagu žene. Uvijek su me pamet i mudrost kod žene oduševljavale. Ako ću šta nazvati inspiracijom, onda je to.

 Dosta Vaših ciklusa vezano je za Vaš rodni Mostar.

- Živio bih veoma rado u Mostaru. Sarajlije kažu: „Hajd' kad ti je toliko stalo, idi dolje.“ Međutim, nemoguće je finansijski opstati. Približava se vrijeme da se povučem u svoj rodni grad. To mi je velika želja. Ne pripadam grupaciji ljudi koji ne govore odakle su. Volim reći odakle je moje porijeklo, odakle sam i ko sam, ponosan sam na to.

Znamo da ste imali i finansijskih problema, ali kažete da su i oni pri kraju?

- Ljude zbog kojih su mi ostali veliki dugovi nikada više nisam vidio. Prevarili su me za 350.000 maraka. To je utjecalo strašno na moje zdravlje. Imao sam N1H1 gripu, kao i infarkt i operaciju pluća. Sve je to nastalo od stresa. Pregrmio sam. Zbog toga godinu i po nisam slikao. To je bilo nešto najgore što se u meni dešavalo. Budio sam se u goloj vodi, vidio cikluse i kako trebaju izgledati, a nisam mogao raditi... Tu su me dobro osakatili. A ono finansijski... Izvadit ću se. Napravio sam velike projekte, neki me tek čekaju. Ostalo mi je manje od 20.000 KM da vratim.

Iskustvo i rad

Zdravlje je bolje?

- Bolje je. Hvala Bogu, drže me taj neki moj optimizam i ljubav prema umjetnošću. Posebno što tek sada mislim da mogu naslikati šta hoću. To je snaga koju umjetnik dobije svojim iskustvom i radom nakon više od 30 godina.

Plašite li se godina?

- Ne. Tek sada mislim, što sam stariji, da sam jači. Ne razmišljam o tome. Jedino, napravio sam već papire i ovjerio kod notara da sve što imam djeci ostavljam. Riješio sam i grobno mjesto, da se neko ne bi brinuo oko toga, ali i da ne bi došao u situaciju, kao neki moji dobri prijatelji umjetnici, da mi država to treba finansirati. Ne plašim se, odlično se osjećam. Optimista sam. Moja majka, koja je u Mostaru i ima 86 godina, vrlo se raduje kada me vidi ili pročita nešto o meni u medijima.

Glasnici kulture

- Mi umjetnici smo glasnici kulture. Kad nekoga pitaju za Danisa Tanovića ili Jasmilu Žbanić, Mersada Berbera ili Safeta Zeca, svi znaju ko je. Mislim da nove političke snage moraju doći za dobrobit ove zemlje. Ovakav administrativni aparat ne može ni jedna Njemačka izdržati - ističe Hebib.

Nedoumice ostaju

- Mia i ja smo izlagali više puta zajedno i to je vrlo dobar spoj, otac i kći. Ona me diže, daje mi nešto posebno. Sad bih volio da je tu, u ateljeu, da me malo usmjeri. Ali moje nedoumice ostaju moje - emotivno govori Hebib.