Višeminutnim ovacijama i aplauzom bard bh. glumišta Josip Pejaković prošle sedmice ispraćen je sa scene Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), gdje je, u okviru obilježavanja 55 godina umjetničkog rada, izveo svoju monodramu „Oj, živote“.

Bila je to noć za pamćenje, u kojoj su se mnogi podsjetili na brojne uloge koje je Pejaković tokom karijere iznio. Izložene su bile i fotografije koje svjedoče o njegovoj bogatoj karijeri, a puštena je i posebna projekcija.

Majstor ili ne

- Bio je to istinski, pravi događaj. Ali, po pravilu, nepopraćen s dužnom pažnjom kao što se prate diletantske stvari. To je nevjerovatan jubilej s nevjerovatnim rezultatom. Pokazan je gotovo sav moj umjetnički život u tom filmu, a što je najveća atrakcija, odigrao sam najbolju monodramu svih vremena na ovim prostorima u cijelosti. To je za publiku bio poseban događaj. Svi su na kraju bili na nogama, ovacije... Ali, kako to već biva u Sarajevu... Trebao bih sve to sada ponoviti u Beogradu pa da me onda dočekuju kao nekog bitnog čovjeka - rekao je u razgovoru za „Avaz“ jedan od najboljih bh. glumaca Pejaković.

Ipak, dodaje, nema potrebu da bude nezadovoljan, jer je ostvario ono što je i želio.

- Nisam želio da se ta proslava pretvori u „In memoriam“, kao što to obično biva kada čovjek „nagura“ toliko godina rada. Jednostavno sam želio pokazati da ja imam još mnogo štošta da kažem i da to bude istom snagom i s emocijom koju sam imao i prije 50 godina. Interesantno je to da će se predstava uvrstiti u redovni repertoar NPS-a – otkrio nam je Pejaković.

Na pitanje kako gleda na proteklih 55 godina, glumac govori kako je imao višeslojan način djelovanja u pozorištu.

Neukroćeni rokenrol u meni

- Želio sam uvijek više. Moj odlazak u taj samostalni nastup bio je upravo zbog nezadovoljstva u kolektivu, jer nisam imao mogućnost da sve iskažem, mada sam igrao glavne uloge. Ali jednostavno sam ostajao s puno energije, koju nisam mogao plasirati dijelom i zbog neukroćenog rokenrola u meni, jer sam došao kao roker u glumu. A tamo se troši ogromna energija. Tu sam bio u strašnoj prednosti nad ostalima, jer sam bio muzički obrazovan, svirao sam nekoliko instrumenata, pravio muziku za predstave, učestvovao u svim žanrovima. I u svim sam bio, manje-više, uspješan - istakao je Pejaković.

Smatra sebe glumcem po zanatu, kako se i zove njegova monografija, jer, ističe, zanat je umijeće, isto kao i automehaničar. Dodao je i da posla u institucijama kulture u BiH nema.

- Nema nikakve razlike. Ili si majstor ili nisi, bez obzira na sve završene škole. Zanat se stalno vježba, usavršava, prate se nove tehnologije, načini komunikacije. I fudbaler mora trenirati svaki dan da bi jednom u sedmici dao rezultate, a ne sjediti po bifeu i ispijati kafe, tezgariti, pa slučajno zalutati u pozorište i odigrati neku predstavu – istakao je Pejaković.

Bard bh. glumišta nedavno je priznao da je osigurao grobno mjesto, i to putem kompenzacije.

Crnjak, ali istina

- To je crnjak, ali je istina. Ja sam grobno mjesto stvarno dobio u kompenzaciji, nisu mogli da plate, pa su mi dali kompenzaciju u toj visini koju smo dogovorili u novcu, dali su mi dva grobna mjesta, i to zaslužna. Jer, naravno, da mi se to, ne daj Bože desilo, od države ne bih dobio. Morao bih da platim, kao što sam morao platiti i liječenje i sve ostalo. Jer taj termin (zaslužan, op. a.) oni ne daju ljudima koji su zaslužni, nego skorojevićima koji su okićeni raznim priznanjima, neuglednima koji sjede po parlamentima i misle da, ako obuku odijelo i kravatu, time su sve riješili, a ne znaju prostoproširenu rečenicu sastaviti. E, oni su zaslužni danas u našem društvu - kazao je Pejaković.

Na našu konstataciju da ljudi, odnosno građani BiH ne misle tako, Pejaković odgovara da „države svakako nema“.

- U ovim okolnostima, na ovom prostoru, raspadom Jugoslavije, znalo se da će BiH biti najveća kolaterala. Ona je samo mogla djelovati kao dio nečega većeg, a to nije EU, jer antagonizmi koje ćemo mi unijeti u Evropu razvalit će i Evropu - naglasio je Pejaković.

Bosanac je iluzija

Smatra da, kako reče Derviš Sušić, „Bosanac mora biti daleko najbolji da bi mu priznali prosječnost“.

- Nosimo taj biljeg. Najveća kolaterala u cijeloj priči je Bosanac, koji postoji kao neka iluzija, kao što je postojao i Jugoslaven. A svi su oni u toj Jugoslaviji pomalo srbovali, hrvatovali, bošnjakovali... Tražili neku svoju priliku da se otcijepe i naprave ovih šest, kako ih ja nazivam, septičkih jama. I sadržaj iz tih jama se stalno prelijeva iz jedne u drugu. Jer to su danas bijedne zemlje. Nikakvog selameta nema u odnosu na jednu pravu zemlju koja se zvala Jugoslavija, koja je imala svoj puni smisao. Samo što je teško danas omladini to objašnjavati, jer njihovi očevi su indoktrinirani džamijskim, crkvenim i onim drugim ideologijama, da je u toj zemlji bilo sve zabranjeno. Nema Evrope bez rokenrola. I to je jedino vezivno tkivo u Evropi. Sve ostalo je neka pobuda lokalna – zaključio je Pejaković.

Nema nikoga da svjedoči

Pejaković nam je rekao i kako je, i pored pisanja i igranja monodrama, ranije makar jednom tokom sezone znao odigrati po jednu veliku ulogu, koja bi bila nagrađena na festivalima u Jugoslaviji.

- Nagrade nisam dobivao, već osvajao. To je išlo jedno za drugim i nisam imao vremena da se bavim ni drugima ni drugim stvarima, nego isključivo i samo dokazujući ono što je prava umjetnost, a to sam i stavio u knjigu koja se zove „Glumac po zanatu“. To je monografija o meni, koju sam ja pisao, jer ovi što su trebali, svi su pomrli. Tako da nema niko da svjedoči o mojoj ogromnoj karijeri - kazao je Pejaković.

Gotovo je, otrovani su

Glumac je rekao i to da se ovako kako se radi u BiH država ne može napraviti.

- Ali to je gotovo, otrovani su. I na površinu je izašao jedini zajednički program koji oni imaju - mržnja. Međusobna mržnja i nepodnošenje. Prije je postojao zakon koji je najviše kažnjavao upravo te pojave koje se danas nagrađuju, a to je ta nacionalistička, klerikalistička ideologija i filozofija koja egzistira na ovom tlu. To u Titovo doba nije moglo ni pod razno. I zato su bili po zatvorima, da su, bogdo, ostali. Imali bismo državu i bili bismo u Evropi. Ali oni su pušteni i donijeli su nam ovo. Sada smo svi mi normalni u zatvoru, a oni rade šta hoće - naglasio je Pejaković.