Na današnji dan 1920., prije 103 godine, u Mrkonjić Gradu je rođen bosanskohercegovački legendarni sevdalija očaravajućeg glasa Zaim Imamović, vrsni interpretator, kompozitor, tekstopisac i veliki čovjek. Kada je imao samo godinu s roditeljima se preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je sam pričao, čeznuo cijeloga života.
Od 1936. godine Zaim je živio u Sarajevu, gdje je učio tekstilni zanat, ali i svirao na dvorednoj harmonici koju mu je kupio otac. Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe. Na jednoj od tih proba, na insistiranje brata i sestre, Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem Hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao. Ubrzo nakon toga Zaim je napustio tekstilni zanat i nastupao na zabavama Društva, prateći sebe na harmonici.
Zaim i Šerbo
U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušaoce, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“.
- Naša radiostanica počela je s radom 10. aprila 1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas dvojica smo na Radio Sarajevu od prvog njegovog dana! Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki “sluhist”. Znao je začas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek svirali i pjevali na radiju uživo. Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama… - govorio je Zaim o početku svoje karijere.
Kao svoje uzore u pjevanju navodio je nekadašnje pjevače Rešada Bešlagića i Sulejmana Džakića. A pjesmu „Evo ovu rumen ružu“ s kojom se proslavio, Zaim je čuo od jednog sarajevskog gospodina u kafani. Tekst ove pjesme bio je poznat, jer ga je napisao veliki bh. pjesnik Safvet-beg Bašagić, ali nije bilo poznato da postoji i muzika sve dok je Zaim nije snimio za Radio Sarajevo.
Uzor i učitelj
Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović... Veliki Safet Isović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik.
- Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno, najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – kazivao je Safet.
Svjetski uspjeh
Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao. Zaimova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija. Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marakešu, potom u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom Istoku...
Zaim je snimio mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajevo, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inozemstvu.
Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.
Autor pjesama
Imamović je snimao i pjesme koje su komponirane po uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ni po čemu ne možemo razlikovati od izvornih sevdalinki, poput ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Nije zlato sve što sja”...
Svud po svijetu kud sam hodio,
naše želje, pozdrav prenosio
ostaće Bosna kao što je bila,
k'o biser sjajna, ponosna i mila.
Ovo su Zaimovi posljednji stihovi, koje je napisao u bolesničkoj postelji.
Od Zaima smo se oprostili 2. februara 1994. godine, kada je preselio na bolji svijet. I nakon 29 godina njegova zvijezda ne tamni, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem.
Talent naslijedili sin i unuk
Zaimov muzički talent naslijedili su sin Nedžad i unuk Damir. Nedžad je, osim pjevanja, svirao gitaru u orkestru RTVBiH, a 1983. godine, s ocem je snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“. Njegov sin, a Zaimov unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu. Damirove vrsne obrade i specifične interpretacije sevdalinkama udahnjuju svježinu, ali istovremeno čuvaju izvornu prepoznatljivost, što je svojstveno samo vrhunskim umjetnicima, a on dokazuje da to jeste, kao što je bio i njegov djed Zaim.
