Iako u književnoj tradiciji cijelog regiona imamo pjesnike čijim se stvaralaštvom ne bi postidjele najznačajnije svjetske književnosti, u 21. stoljeću lirika kod nas nema značaj koji je nekad imala. Ipak, svako pravilo ima izuzetak, pa se tako još uvijek mogu pronaći oni koji žive za stih, rimu i liriku. Marko Milošević je pjesnik koji ima respektabilan opus. Njegovo stvaralaštvo ušlo je i u estradne vode, pa smo o tome razgovarali s njim. O poeziji, umjetnosti, estradi, društvenim mrežama, ovaj istaknuti poeta rado je govorio za „Dnevni Avaz“.

Kako biste okarakterisali svoju poeziju? Ko su Vam uzori? Kakva je poetika Marka Miloševića?

-Smatram da je moja poezija nešto što dolazi od Boga. Nikada mi nije bila namjera da postanem pjesnik, ne postoji škola za pjesnika, ne postoje kursevi pisanja poezije, to dođe u nekoliko minuta, tako nastane pjesma. Svoju poeziju bih okarakterisao kao prostu, pitku, nebrušenu. Onako kako nastane, tako i ostaje. Uzore u poeziji nemam. Cijenim u velikoj mjeri rad nekih ljudi koji, nažalost, više nisu s nama. Uopšte nemam projekat pisanja poezije kao takve. Ne postoji nešto što me vuče, stil ili uzor. Poštujem Miku Antića, Balaševića koji je veliki pjesnik, Disa. Svako ko je pisao, pisao je na svoj način o životu. Neki ljudi čekaju po šest mjeseci da im dođe jedna riječ, ja ne. Kako dođe u tom trenutku, tako objavljujem. Mislim da je po tome moja poezija specifična.

Kako vidite poeziju 21. stoljeća? U 20. stoljeću razvio se čitav spektar pravaca od simbolizma do avangarde i postmoderne. Kakva je situacija danas?

-Poezija je izgubila bitku od proze još u 18. ili 19. stoljeću. Kako su godine prolazile, tako se poezija nekako gubila i udaljavala od ljudi. Cilj je bio da kroz društvene mreže i neke nove mehanizme poeziju vratim gdje joj je mjesto, a to je među ljude i ljudske duše. U 21. stoljeću ima mnogo ljudi koji pišu, ali ne objavljuju, jer se poezija ne kupuje i ne čita toliko. Smatram da ima mnogo talentovanih pjesnika, ali se stil promijenio. Kao da se banalizovalo sve. Svako ko zapiše neku misao to smatra poezijom. Za mene je to neprihvatljivo, zna se forma poezije. Stoga mi je mnogo draže ono što je rađeno u 20. vijeku, iako ja stvaram u 21. vijeku, to više liči na nešto od prije pedeset godina.

Hronologija

Smatraju Vas rodonačelnikom „poezije na filmu.“ O kakvom konceptu je riječ?

-Cijeli projekat približavanja moje poezije ljudima je bio takav da je 140 glumaca iz cijele regije govorilo moju poeziju. Tad je bila korona, bilo je to neko ludo vrijeme, oni su imali puno vremena i objeručke su prihvatili da snime nešto što je novo, što im se svidjelo. Tako da je to veoma brzo stiglo do ljudi, a onda je bilo logično da se sve to premosti u film „Pobeda sebe“ koji je snimljen 2021. godine. To je nešto što, bar na ovim prostorima nikad nije rađeno, a ne znamo ni za šire u takvom konceptu. Riječ je o 26 glumaca na 26 lokacija koji govore moju poeziju. Takvi su i nastupi, govori se s publikom, ta poezija ide hronološki, kao i moj život. Svaka pjesma je moja, pa se to reda hronološki, svako pronalazi sebe u rimama i stihovima. Zaista mislim da smo zajedno napravili neku revoluciju, iskoristili najveće zlo 21. vijeka, a to su društvene mreže i napravili nešto za dobrobit svih ljudi koji vole stihove i dobrobit mladih ljudi da nauče šta je to poezija. Drago mi je da sve više ljudi radi ovo što ja radim, a to je da pišu pjesme i da objavljuju. To je jedan veliki uspjeh!

Vaše zbirke pjesama objavljene su pod zajedničkim naslovom „Poezija života“. Stiče se utisak da je ta sintagma stilistički pleonazam. Moramo li ukazivati na znak jednakosti između poezije i života?

-Razlika između života i životarenja je velika. Mnogi životarenje nazivaju životom, a mislim da nemaju prava na to. Moja poezija govori o životu, o prepoznavanju trenutaka u kojima se nalazimo i osjećanjima u kojima se nalazimo, ne samo svojih, nego i drugih ljudi oko nas. Jednostavno, kad proživljavamo trenutke, onda smo u stanju da živimo život, da dišemo, da se budimo da li sretni ili nesretni, to u nekim situacijama nije bitno, sve je to život. Smatram da je najgore biti nula. Kao što jedna moja pjesma kaže – nula nije ni minus, ni plus, zato je nula, jer nema srce, nema puls. To je razlika između života i životarenja. Ja svoj život živim. Sve ono što je napisano u mojim pjesmama je život. I lijepo i ružno, ali se živjelo, nije se štedjelo.

Pjevač Dženan Lončarević je otpjevao neke Vaše pjesme. Kome ste još od istaknutih estradnih imena pisali pjesme?

-S obzirom da ne mogu namjenski da pišem, tako moje pjesme nisu baš pjevljive. Nemaju tu neku usaglašenu metriku. Mnogi pjevači su me molili da im nešto napišem, ja jednostavno ne mogu na silu. To što smo Dženan i ja otpjevali, to je nekako nastalo iz našeg prijateljstva i od srca, jer je on moj veliki prijatelj. Ko god može da otpjeva moju pjesmu, bujrum! Dat ću mu je i pokloniti, ako treba. Napisana je neka pjesma i za Amiru Medunjanin i za Ilmu Karahmet. Mislim da će one u nekom trenutku to snimiti. Pjesme kako se napišu, tave ostaju, a ako neko može da otpjeva, tim bolje.

Mali broj ljudi

Estradni pjevači se masovno, već duži vremenski period, žale da je teško naći dobrog tekstopisca. Dijelite li to mišljenje?

-Jeste! Sa mnogim pjevačima sam razgovarao i jeste danas zaista teško naći dobar tekst, ali ne zato što nema dobrih pisaca. Kažu da ako se neka riječ šest puta ponovi u refrenu to ulazi u glavu. Danas je sve brzo, danas je sve kuso, danas je sve prosto i jednostavno. Ako se uđe malo dublje, to može razumjeti smao mali broj ljudi, a niko neće da svira, pjeva i snima za mali broj ljudi, onda se sve to tako vrti u krug. Kako je sve pojeftinjeno, tako su i pjevači pojeftinjeni. S druge strane, toliko je toga snimljeno, teško je izmisliti toplu vodu. Nemamo mi pet miliona riječi koje možemo da kombinujemo, ali smatram da se za nekog ko ima dušu uvijek može naći dobar tekst.

Smrću Marine Tucaković estrada je ostala vjerovatno bez najistaknutijeg imena kada je pisanje pjesama u pitanju. Ima li imena koja dostojno mogu nadomjestiti taj gubitak?

-Marina je zaista bila velika, pogotovo ti njeni rani radovi, recimo Džejeve stare pjesme. Ima i danas odličnih tekstopisaca, istakao bih mog prijatelja Armina Šakovića koji umije lijepo uklopiti muziku i riječi. Sara Milutinović je izuzetno talentovana, Bane Opačić isto tako. Stvarno ima ljudi koji znaju da pišu dobre tekstove. To je isto dar od Boga. Često je teško ukrstiti estradu i poeziju, a nekad je to moglo. Sjetimo se Duška Trifunovića koji je pisao za Bijelo dugme ili Zdravka Čolića. Treba samo prihvatiti pjesme sa više riječi i više dubine.

Poezija na društvenim mrežama

Broj od 20 hiljada pratilaca na Instagramu koji Vas prati je zaista impresivan. Mogu li pjesnici biti influenseri?

-Zanimljivo, broj mojih pratilaca je došao spontano, bez tzv. boostovanja. Ja ništa ne reklamiram i sve što pohvalim na Instagramu je nešto što zaista vrijedi ili što je od mojih prijatelja, pa želim da im pomognem, a influenserima ostavljam da se bave svojim poslom, ja sam pjesnik.

Humanitarni rad

Svoju liriku ste angažovali i na polju humanitarnog rada. Kako opstaje poezija u borbi protiv nepravde u svijetu?

-S obzirom da nisam i da ne živim od poezije, jer sam se bavio biznisom i marketingom, nekako sam smatrao da ako ću već taj dar od Boga unovčiti, trebam da dam nekome kome to najviše treba. Obećao sam da sve dok ne budem živio od poezije, sav prihod od prodaje knjiga će ići u humanitarne svrhe. Nažalost, nekad su i nastupi išli u humanitarne svrhe, ali pošto mnogi ljudi smatraju da kad se nešto ne naplati ili se pokloni da ne vrijedi, zato sam taj koncept promijenio. Sav prihod od prodaje knjiga ide uglavnom za djecu u gradu kojem gostujem. Mnogi mi kažu – „Ljudi će vratiti.“ Ne, ja vraćam ono što mi je od Boga dato.