Kulturno-historijsko naslijeđe svjedoči o autohtonim i tradicionalnim vrijednostima jedne zemlje i naroda koji u njoj živi. Historijska previranja i vremenske mijene nagrizaju i urušavaju kulturno-historijske spomenike i rijetko koji im se odupre, a među tim rijetkima je Svrzina kuća u Sarajevu, smještena među uličicama Ćurčića brijega, blizu današnje Logavine ulice. Građena je etapno, a njen najstariji dio potječe s kraja 18. vijeka.

Zakonom je kao spomenik zaštićena 1950. godine, a Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, 8. novembra 2004. godine, proglasila je ovaj objekat nacionalnim spomenikom kao "Stambenu graditeljsku cjelinu - Svrzina kuća".

Pokrivena ćeramidom

Svrzina kuća nekada je bila stambeni kompleks, pripadala je uglednoj sarajevskoj porodici Glođo, ali je sredinom 19. vijeka, kako nije više bilo muških potomaka Glođo, ženidbenim putem prešla u vlasništvo porodice Svrzo, koja ju je 1960-ih godina prodala Muzeju Sarajeva i danas je jedan od njegovih depandansa. Iako ima elemente osmanske stambene arhitekture, Svrzina kuća se razlikuje od kuća iz drugih krajeva tadašnjeg carstva zbog svoje prilagođenosti podneblju i brdovitom terenu, kakvo je u Sarajevu. Stoga je ona potpuno asimetrična za razliku od simetrije kuća u ravnijim krajevima.

Izgrađena je od lokalnih materijala: kamena, drveta i zemlje, a pokrivena posebnom vrstom crijepa – ćeramidom. Ne samo građevinskim materijalima, nego i uređenjem Svrzina kuća dočarava tradicionalni bosanski stil i jedna je od rijetkih očuvanih kuća koja je podijeljena na dva dijela – muški (selamluk) i ženski (haremluk).

Selamluk je bio namijenjen gostima, a haremluk porodičnom druženju i odmoru, u okviru kojeg se izdvajala djevojačka soba u kojoj su mlade djevojke provodile vrijeme najčešće vezući. Iz ove sobice izlazila su prava remek-djela: bošče, marame, jorgani izrađeni u zlatovezu i srmovezu. Za jednu gradsku djevojku bilo je veoma važno da lijepo veze i da sama spremi svoje ruho, ali isto tako i da ima osnovno obrazovanje. Balkon na koji se izlazi iz djevojačke sobe bio je zaštićen od vanjskih pogleda mušepcima - gustim drvenim rešetkicama koje su skrivale intimu ženskih članova porodice. Posebno interesantan detalj je zidni polukružni dolaf, pomoću kojeg su žene okretanjem sofre u zidu dostavljale hranu u selamluk, kako bi bile zaštićene od muških pogleda.

Venecijansko ogledalo

U periodu kada je Svrzina kuća građena, kao i sve tadašnje kuće, bila je ograđena visokim zidom, ali njeni ukućani nisu bili izolovani ni od prirode ni od drugih ljudi. Kuće su tada bile povezivane preko avlija takozvanim komšipkama, odnosno kapijama koje su vodile u komšijsku bašču ili avliju, omogućavajući, naročito ženama, da se kreću po mahali a da ne moraju izlaziti na ulicu.

Najveća i najljepša soba u Svrzinoj kući je musafirhana, koja je smještena u prizemlju, a služila je za svečane, porodične i praznične trenutke. Zastrta je ćilimom donesenim iz Pirota, gradića u Srbiji koji baštini vjekovnu tradiciju izrade najkvalitetnijih vunenih ćilima sa živopisnim šarama i ornamentima. Na zidu musafirhane vise satovi turske i austrijske proizvodnje te raskošno venecijansko ogledalo, a strop je ukrašen istanbulskim lusterom.

Spavaća soba nam otkriva da se tada spavalo na podovima, a tu su i bešika te zemljana peć na drva. Zidovi su ukrašeni levhama s citatima iz Kur'ana i policama s dekorativnim posuđem. Ručno tkani ćilimi, ormari s rezbarenim orijentalnim motivima, bakreno posuđe i raskošni lusteri svjedoče o bogatstvu nekadašnjih vlasnika Svrzine kuće. 

Kaldrmisane avlije

Neprocjenjiv je značaj ovog bisera bosanskohercegovačke arhitekture za našu državu i narod, jer je Svrzina kuća svjedok jednog vremena i tradicije Bosne i Hecegovine. Specifična je i po tome što ima dvije avlije, mušku i žensku, koje su popločane kaldrmom, sa šadrvanima i baščama prepunim mirisnog raznovrsnog cvijeća, među kojim dominiraju ruže đulbešećerke, od koje su pravljeni sokovi, slatko, kolači…

Obje avlije Svrzine kuće imaju bašče, kuća je imala i treću bašču na južnoj strani kompleksa koju je porodica zadržala za potrebe gradnje nove kuće. U proljetnom i ljetnom periodu članovi porodice odmarali su, družili se ili ispijali kahvu u hajatu, poluotvorenom prostoru s hladovinom, čiji je strop ukrašen prekrasnim cvjetnim mozaikom.

U avliji se nalazi Momačka kuća, koja je bila namijenjena muškoj posluzi. Naime, bogate porodice, poput Glođa i Svrza, imale su momke i cure koji su im pomagali, a koji su najčešće dolazili sa sela ili iz siromašnih gradskih porodica. Iako su bili posluga, prema njima je ophođeno kao prema članovima porodice. Ostajali bi u kući sve do udaje ili ženidbe, odakle su ispraćani kao iz svoje rođene kuće.

U sklopu kompleksa Svrzine kuće, koji se prostire na gotovo 1000 kvadratnih metara i odražava sklad između čovjeka, kuće i prirode, nalaze se i konjušnica, otvorena kuhinja s ognjištem, vodnica za čuvanje vode i pranje posuđa te magaze za alat, robu i čuvanje hrane.

Dragulj u đul-bašči

Ova kuća-muzej, dragulj u đul-bašči, najljepši je očuvani primjerak sarajevskog graditeljstva u osmanskom periodu. Svojim bajkovitim izgledom i prekrasnim mirisnim cvjetnjacima svjedoči o načinu života bogatijih muslimanskih porodica u 18. i 19. vijeku. Vraća nas u davno prošlo vrijeme, da osjetimo kako se živjelo u kući građenoj po mjeri čovjeka.