Na današnji dan 1916. godine, preminuo je Petar Kočić, jedan od najcjenjenijih i najvažnijih bosanskohercegovačkih književnika. Rođen je, 29. juna 1877., u selu Stričići kod Banje Luke, a za samo 39 godina, koliko je živio, ostavio je veliki pečat u bosanskohercegovačkoj književnoj historiji svojim svevremenskim djelima koja i danas čitamo u jednom dahu.

Godine 1891., Kočić se upisao u Veliku gimnaziju u Sarajevu, ali je iz nje izbačen 1895. te je školovanje nastavio u Prvoj beogradskoj gimnaziji. Poslije gimnazije studirao je filozofiju na Bečkom univerzitetu, 1904. godine, a nakon sticanja diplome zaposlio se kao gimnazijski profesor u Skoplju. Kočić je uporedo s profesorskim poslom pisao satirične članke u novinama, ismijavajući i kritizirajući austrougarsku vlast, zbog čega je dobio otkaz u Skoplju, te je 1905. došao u Sarajevo.

Poslanik u Saboru

U Sarajevu je nastavio pisati članke protiv tadašnjeg režima, a učestvovao je i u velikom narodnom štrajku 1906. godine. Austrougarska vlast ga je tri puta hapsila i zatvarala, te ga protjerala iz Sarajeva u Banju Luku. U zatvorima je boravio ukupno dvije godine, i to uglavnom u samici, što je ostavilo nesagledive posljedice na njegovo duševno zdravlje.

U Banjoj Luci Kočić je pokrenuo list „Otadžbina“, a političko djelovanje i članci donijeli su mu popularnost u narodu, koji ga je izabrao za poslanika prvog Bosanskohercegovačkog sabora 1910. godine, ali je ovu funkciju napustio 1913. zbog pogoršanja zdravlja. 

Brojna djela

U svojim djelima Kočić je opisivao bosanske planine, pejzaže i život u Bosanskoj krajini. Inspirirao ga je jednostavan život njegovog naroda, kojim se mnogo ponosio i za koji se borio, suprotstavljajući se vlastodršcima.

Period studiranja u Beču bio je književno najaktivniji za Kočića. Godine 1901., objavio je svoju prvu pripovijetku „Tuba“ u beogradskom časopisu „Nova iskra“, zatim „Đurini zapisi“ u „Bosanskoj vili“, a potom objavljuje „S planine i ispod planine“, „Jablan“, „Grob slatke duše“, „Zulum Simeona Đaka“, „Istiniti zulum Simeuna Đaka“, „Mrguda“ i „Kod Markanova točka“.

Još dvije zbirke pripovjedaka Kočič je objavio s naslovom "S planine i ispod planine", a jednu naslova "Jauci sa Zmijanja". Objavio je i dvije političko-socijalne satire: "Jazavac pred sudom" – u formi pozorišnog komada, te "Sudanija" - u obliku dijaloga.

Kočićeva djela su šest puta ekranizirana u televizijske filmove: „Jazavac pred sudom” (1963. i 1988.), „Sudanija” (1965. i 1977.), „Jauci sa zmijanja” (1974) i „Mejdan Simeuna Đaka” (1999). Posljednje godine Kočićevog života prikazane su u televizijskom filmu „Slijepi putnik na brodu ludaka” iz 2016., srbijanskog reditelja Gorana Markovića, a prema scenariju Vuleta Žurića.  

Crvena ruža

Milka Vukmanović, Petrova prva i jedina ljubav, bila je jedna od prvih pismenih žena iz čelinačkog kraja i najbolja prijateljica Kočičeve sestre Milice. Za Petra se udala tajno 18. septembra 1904. godine. Poslije njegove smrti, iako je živjela još pola vijeka, Milka se nikad nije udala, a crvenu ružu koju je dobila na poklon od Petra čuvala je do svoje smrti, 1966.

Godine 1913., njihov trogodišnji sin Slobodan umro je od tuberkuloze, a 1914. im se rodila kćerka Dušica. Sinovljeva smrt pogoršala je Petrovo duševno stanje, koje je godinu prije narušeno nervnim slomom.

Duševna bolnica

U januaru 1914. otišao je u duševnu bolnicu u Beograd na liječenje. Bolest je pokazala koliko je bio omiljen, jer su organizirane mnoge dobrotvorne večeri za sakupljanje priloga za njegovo liječenje: u Beogradu, Klepcima, Sarajevu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Mostaru, Županjcu, Busovači i Cetinju.

Kočić je govorio da je sretan u bolnici, da tu “živi u slobodi”, jer ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom. A njegove riječi koje je izgovorio još 1908., izlazeći iz Tuzlanskog zatvora: „U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh“, pokazale su se proročanskim, jer je umro nakon dvije godine bezuspješnog liječenja.

U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano Zavičajno društvo "Zmijanje", koje mu je podiglo spomenik. Spomenik su izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš, otkriven je 6. novembra 1932. godine, te proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Spomenik Kočiću podignut je i u Sarajevu. U Banjoj Luci se dodjeljuju nagrade „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“.