Za Jasmilu Žbanić 2024. bila je uspješna. Da nam je država kakvu priželjkujemo, bila bi sigurno još i bolja. Ne bismo imali prostora sumirati sve uspjehe koje je napravila, ali jedno je sigurno – ono što Žbanić započne, to i napravi u najboljem mogućem smislu.

Dokumentarac "Blum: Gospodari svoje budućnosti“ premijerno je prikazan početkom novembra, a, ako još ima onih koji ga nisu pogledali, donosi priču o naučniku, industrijalcu i čelniku "Energoinvesta“ Emeriku Blumu koji ga je od tvornice sa 70 zaposlenih pretvorio u giganta. To je 90-tih sve razrušeno, ne samo objekti, već i sama ideja.

Neotkriveni talenti

O Blumu i projektu kojem je s producentom i suprugom Damirom Ibrahimovićem, kao i producentskom kućom "Deblokadom“ posvetila godine istraživanja, prikupljanja materijala, originalnih snimaka, Žbanić je uoči dočeka Nove godine govorila za "Dnevni avaz“. I više od toga. Govorila je o novim i starim godinama, ispraćaju 2024. i dočekivanju 2025., životu u Sarajevu i Berlinu, kćerki Zoe i suprugu Damiru, tradicijama i onome što nju obraduje. Drugim riječima, Žbanić na kakvu nismo navikli. Politike se nismo mnogo doticali, tek tamo gdje je nezaobilazna.

Ovu godinu obilježila je premijera filma "Blum“. Šta su za Vas poslovni uspjesi u 2024. godini?

- Jako smo sretni što smo uspjeli završiti film. Proces je trajao tri godine. Prezadovoljni smo reakcijama ljudi. Meni je posebno važno što su filmom zadovoljni Energoinvestovci koji su mi rekli da smo uspjeli prenijeti duh vremena i Bluma, sretna sam što porodica Bluma i građani izuzetno podržavaju film. I za mene najvažnije, mladi ljudi odlično reagiraju - kao da im Blum budi neke neotkrivene talente i energiju - nešto što imaju u svom DNK, a nisu to ni znali.

Imate li neku anegdotu vezanu za reakcije?

- Ima puno divnih stvari, od ljudi koji su četiri puta gledali film, do toga da su na džumi u nekoliko sarajevskih džamija, kako mi javljaju prijatelji, imami govorili o Blumu i koliko je važan za Sarajevo i mlade, te da su pozivali ljude da idu u kino. I dirljivo mi je kada drugarice pošalju poruke da su im djeca imala kontrolni i da im je bilo mrsko učiti, a onda su se sjetili Bluma i učili do tri ujutru ili kad kažu da moraju popraviti ocjene jer kad pomisle na Bluma – stid ih je da imaju loše ocjene.

Spremate li našto novo?

- Spremamo nastavak filma "Quo vadis, Aida?“. Nadali smo se da će snimanje početi prošle godine jer bi bilo važno imati film koji govori o borbi i nakon rata, jer patnje se ne završavaju s potpisivanjem mira. Posebno danas, kada imamo ovoliko ratova u svijetu, važno je govoriti koliko će decenija trebati da se dođe do barem malo pravde. Nažalost, nije bilo podrške i razumijevanja vlasti da film bude gotov na godišnjicu genocida u Srebrenici. Nadamo se barem da ćemo ga iduće godine snimiti. Također, radim na dva projekta za američke produkcije kao rediteljica, još su u razvoju i traženju glumaca, a završila sam i dva scenarija. Jedan je prerada postojećeg scenarija za "Warner Bros“, a drugi originalni scenario.

Pravljenje magije

Na koji način obilježavate doček Nove, odnosno ispraćaj stare godine? Je li to kućna atmosfera, neki dobar dernek ili ipak koncerti s mužem Damirom?

- Godinama smo Novu godinu dočekivali s roditeljima jer smo puno putovali i često bili van kuće, tako da smo htjeli za Novu biti s njima i zahvaliti im na svemu, posebno što su čuvali Zoe. Pripremili bismo večeru i svi zajedno dočekali ponoć. U 12.15 oni bi već legli da spavaju, a mi bismo se onda pridružili proslavi s rajom. Djeda Mraz bi „ostavljao“ poklone u ponoć što je za Zoe bila ogromna radost. Kako roditelja više nema, ni ta noć nam ne znači isto, ali volimo praznične dane. I danas kuham po maminim receptima, pa je odmah nekako i ona sa mnom. Dan prije Nove, ako smo u Sarajevu, obavezno pravimo večeru za raju. Kuhamo i Damir i Zoe i ja i radujemo se tom druženju s prijateljima. Ima nešto divno u hrani, darivanju, služenju drugih.

Možete li podijeliti s nama sjećanje s nekog od ranijih dočeka?

- Uvijek je to porodična atmosfera. Uzbuđenje šta će biti pokloni. Moji roditelji su bratu i meni pravili magiju; Djeda Mraz je uvijek zvonio na vrata i ostavljao poklon. Ta radost, čekanje i maštanje su mi ostali u sjećanju kao čarolija djetinjstva. Kad je moja kćerka bila mala, počela je priča u školi da Djeda Mraz ne pripada našoj tradiciji. Neka od nastavnica je rekla da djeca ne trebaju kititi jelku. Zoe je shvatila da treba biti jelka u stanu, ali da se ne treba kititi i plakala je govoreći: "Neću golu jelku, hoću lampice.“ Mogla je odmah naučiti koliko je „tradicija“ puna zabuna.

Hoćete li za ovu biti u svom Sarajevu ili u Berlinu, s obzirom na to da ste dobar dio godine i tamo?

- U Sarajevu. Berlin je dosta stresan za Novu. Puca se kao da je rat. Retraumatiziraju me ti zvuci i uopšte ne uživam. Sarajevo je puno mirnije.

Imate li Vi faze u ovo doba godine da donosite neke "radikalne“ odluke? Ono, u smislu "nova godina, nova ja“?

- O, da. Uvijek je tu lista. Super je prilika da se podvuku stvari, vidi šta se želi. Jer kad znaš šta želiš onda je lakše doći do toga.

Više kreativnosti

Imate li Vi, Damir i Zoe neku neizostavnu tradiciju?

- Da. Uz kafu pravimo upravo tu listu - popis stvari koje želimo da nam se dese. Čitamo one iz prošle godine. Sukob želja i realnosti može biti zabavan. Sumiramo koliko smo knjiga pročitali, koje koncerte pogledali, gdje smo putovali. A imam jednu želju koju prepisujem svake godine već 15 godina. Već je postala predmet sprdnje. Vrijeme bi bilo da se iduće godine ostvari.

Raduje li Vas zimsko doba ili ipak maštate o ljetu i toplijim vremenima?

- Volim i jedno i drugo. Snijeg me uvijek obraduje. Mada više volim da se "kuham“ nego smrzavam. Na snimanju smo često morali danima raditi na minusima, što mi teško pada jer me hladnoća uvijek podsjeća na rat, kad smo se smrzavali bez grijanja i drva. Ne reagujem dobro psihički na hladnoću. Uvijek mi je hladnije nego drugim ljudima.

Šta ćete zaželjeti u ponoć sebi, a onda i za najbliže, pa i svoje sugrađane?

- Želim svima dobro zdravlje, puno sreće, radosti, ljubavi i mira. Dok ima mira, zdravlja i ljubavi sve prepreke su lakše savladive. Sigurna sam da nas i u BIH i u svijetu očekuje teška godina, ali to je razlog više za veću solidarnost, protesta zbog nepravde i još više kreativnosti.

Ušuškati se u stanu

Ovo je doba onih božićnih i novogodišnjih filmova. Prepustite li se tome, da sjedite s kokicama i gledate bez pretjeranog razmišljanja?

- Rado, ali ne uz kokice, nego sarma, podvarak, koljenica, kolačići... Kako je cijela godina uvijek vrlo aktivna i rijetko imamo vremena biti duže kući, ušuškati se u stanu je posebna vrsta zadovoljstva. Prije toga hodamo po Sarajevu, krenemo ujutru, a ne znamo gdje ćemo završiti. Uvijek nekoga sretneš: jedno piće, drugo... Ne moramo se ni dogovarati, samo izađemo i cijeli dan smo s nekim. Ove godine ćemo ići na koncert Sarajevske filharmonije. Direktor Vedran Tuce sa filharmonijom radi divne stvari.

Građani nam daju snagu

Šta očekujete u 2025.?

- Željela bih da snimimo nastavak "Quo Vadis, Aida?“. Film je izuzetno zahtjevan produkcijski i kreativno. Ovakav film bi se trebao raditi uz veliku podršku institucija, s jakom finansijskom bazom. Ali kod nas je situacija sa podrškom obrnuto proporcijalna uspjehu reditelja, a posebno rediteljice. Međutim, ono što nam daje snagu je podrška građana, individua, privrednika koji shvataju važnost domaćeg filma i gdje god da dođemo osjećamo koliko je ljudima drago da se ovako nešto radi. To nam daje nadu da ćemo uspjeti snimiti film, ali da je jako teško – teško je. Nekada pomislim da i treba odustati. Ali onda se sretnem sa ženama iz Srebrenice i sva malodušnost nestane.

Sretna sa sitnicama, ako je neko promislio šta volim, rekla je Žbanić.