U 105. godini života preminuo je Josip Manočić, bez ikakve sumnje jedna od najosebujnijih ličnosti jugoslovenske i hrvatske politike o Drugog svjetskog rata do danas. Tokom svoje bogate karijere obnašao je funkcije predsjednika Vlade Republike Hrvatske, prvog predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora. Bio je također i partizanski borac u Drugom svjetskom ratu, hrvatski obavještajac i bivši visokopozicionirani pripadnik UDBA-e.

Rođen je u porodici Ivana i Kate Manolić (rođene Nađ-Đođ), kao najmlađi od četvero djece. Kada mu je bilo šest godina, 1926., umro mu je otac, od posljedica Prvog svjetskog rata, te mu se majka preudala. Odrastao je uz starijeg brata, dvije sestre, te četvero djece iz očuhove porodice. Kad mu je bilo osam godina, s porodicom se preselio iz Kalinovca u Orlovac blizu Nove Rače. U Bjelovaru je završio srednju obrtničku školu, smjer za postolara.

Politikom se počeo baviti 1937. godine. Već sljedeće godine postao je omladinski i sindikalni rukovoditelj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.) imenovan je za organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku. Bio je član SKOJ-a od 1938., dok je u Novoj Gradiški primljen u članstvo KPJ-a negdje u septembru 1939.godine.

Drugi svjetski rat

Početak Drugoga svjetskog rata, okupacija Kraljevine Jugoslavije i uspostava NDH, zatječu ga u Novoj Gradiški. Bio je sudionik NOP-a od 1941., gdje je dobio nom de guerre Abesinac i Crni Joža, kada se u Novoj Gradiški uključio u ilegalnu aktivnost protiv vlasti NDH, koje su ga uhitile u svibnju 1941., te je bio pritvoren u zatvoru u Novoj Gradiški, potom prebačen u Slavonsku Požegu, odakle je pušten, te se prebacio u Zagreb, gdje je nastavio s ilegalnim radom, do listopada 1942., kada se prebacuje na oslobođeni teritorij. Kraj rata dočekao je na mjestu načelnika opunomoćstva Ozne za Okrug Bjelovar.[3]

Manolićev stariji brat bio je pripadnik ustaške vojnice, te je poginuo tokom rata.] U emisiji radijskog programa HRT-a, urednice i voditeljice Jasmine Popović, iz juna 2015., u jednom od svojih gostovanja, bivši predsjednik Stjepan Mesić, je spomenuo nepoznatu činjenicu o spašavanju pripadnika poraženih formacija:

" Njegova dva brata otišla su u ustaše. Nakon rata majka ga je molila da im pomogne da se predaju. Tvrdila je da su nevini. Joža je to omogućio ne samo njima, nego je dao proglas da se to napravi za sve uhapšene križare, one koji su nosili U koji se danas nalazi po zidovima. Šteta što se hrvatska Crkva o tome ne očituje. Oni su napadali vozove, napadali lokalne funkcionere, palili zadruge. Neki su u tim borbama poginuli. Majka se brinula za te sinove, koji nisu bili u križarima, ali su bili u ustašama. Napisao je proglas da se ništa neće dogoditi svima koji se predaju, nego da će otići do najbližeg suda. Ko je kriv, ide u zatvor, kko nije, ide doma. Nakon toga protiv njega su napravili prijavu da pomaže ustašama, onda su ga izbacili iz Ozne.”

Nakon rata, 13. maja 1945., oženio se svojom prvom suprugom Marijom Erker, s kojom je bio u braku sve do njezine tragične smrti 2003. U ovom braku su dobili troje djece.

Krajem 1947., vratio se u Zagreb, na dužnost zamjenika šefa Odjela za kadrove republičke Udbe NR Hrvatske. Ubrzo nakon toga, 1948., izabran je za organizacijskog sekretara KPJ pri Udbi NR Hrvatske.

Od 1960., postavljen je za načelnika Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) za Zagreb, na kojoj je dužnosti ostao do 1965. Uz rad je upisao pravni studij, na zagrebačkom Pravnom fakultetu, gdje je diplomirao pravo, 31. januara 1961. godine.

Nakon karijere u državnoj sigurnosti i unutarnjim poslovima, 1965., napušta državnu službu, te je izabran za zastupnika u Saboru SR Hrvatske. Obnašao je funkcije predsjednika organizaciono-političkog odbora, predsjednika zakonodavno-pravne komisije, te člana Ustavne komisije u dva mandata, dužnost koju je obnašao do 1971., kada je, nakon sloma hrvatskog proljeća, isključen iz društveno-političkog života te je penzionisan.

Upoznavanje s Tuđmanom

Nakon Hrvatskog proljeća, postao je disident te je u tim vremenima upoznao Tuđmana što će, ispostavit će se, biti sudbonosno za njegovu buduću karijerau. Godine 1989. rukovodio je CK SKH na 20. kongresu, te je učestvovao u donošenju odluke o raspisivanju prvih višestranačkih parlamentarnih izbora.

Upoznavši Tuđmana i uključio se u osnivanje HDZ-a u martu 1989. Godine 1990. nakon pobjede ove stranke na izborima psotao je potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske. Početkom 1990-ih drugi je čovjek u novonastaloj Republici Hrvatskoj, odmah je do Franje Tuđmana, kojemu je bio bliski saradnik. Od 24. avgusta 1990. do jula 1991. obnašao je dužnost predsjednika Vlade RH, naslijedivši Stipu Mesića na toj dužnosti, jer je ovaj bio izabran za hrvatskog člana u Predsjedništvu SFRJ. Za vrijeme Manolićeva mandata Hrvatski sabor je 25. juna 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske čime je započet proces razdruživanja Hrvatske od jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina, a Hrvatska je proglašena nezavisnom i suverenom državom. Međutim, pod pritiskom međunarodne zajednice je 7. jula 1991. Brijunskom deklaracijom odgođeno daljnje razdruživanje Hrvatske od Jugoslavije, što će se u konačnici dogoditi 8. oktobra 1991. donošenjem Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je donio Hrvatski sabor.

Početkom devedesetih, prilikom formiranja demokratski izabrane vlasti RH, Tuđman je Manoliću dao ključnu ulogu u stvaranju nove hrvatske obavještajne zajednice, što je i sam Manolić, u nekoliko navrata iznosio u svojim javnim istupima. U intervjuu tjedniku Nacional, iz svibnja 1998., na pitanje novinara i urednika Ive Pukanića, o svojoj ulozi, s početka 1990-ih, kada mu je predsjednik Tuđman povjerio zadatak formiranja i organiziranja službi sastavnica tadašnje hrvatske obavještajne zajednice.

Napuštanje HDZ-a

Nakon frakcijskih borbi unutar HDZ-a, napustio je stranku zajedno sa Stjepanom Mesićem i grupom neistomišljenika. Manolić će godinama poslije tvrditi da je odnos prema ratu u BiH jedan od ključnih razloga ovog razlaza.

Ubrzo je razriješen svih dužnosti u Saboru RH. Uskoro osniva novu stranku, Hrvatske nezavisne demokrate, čiji je bio predsjednik od 30. aprila 1994. do 26. oktobra 2002. godine.

- Ta struja u BiH, naši Hercegovci, oni su nas stalno vukli na jednu poziciju koju ni svijet nije mogao prihvatiti kao ni mi, u sukob s muslimanima. Taj sukob nama nije trebao jer je naš glavni neprijatelj bila Miloševićeva Srbija i JNA, i nismo trebali trećeg protivnika – kazao je o tome u intervjuu 2016. godine.

Josip Manolić svjedočio je i na Haškom sudu kao svjedok tužiteljstva u procesu protiv šestorice bivših čelnika HR Herceg Bosne.

U godinama koje dolaze Manolić se sporadično pojavljivao u medijima. A pažnju su privlačili njegovi komentari o aktualnim zbivanjima kao i sukobi s brojnim HDZ-ovcima, među kojima se ističe i onaj s Tomislavom Karamarkom, zbog čega je Manolić i bio tužen jer je izjavio 2015. godine da je ovaj bio obavještajac Udbe. U prvom procesu Manolić je oslobođen krivnje, no kako je Županijski sud u Sisku ukinuo tu nepravomoćnu presudu na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu počet će novo suđenje.

Manolić se tokom života dva puta ženio i obje svoje supruge je nadživio. Njegovo vjenčanje s drugom suprugom Mirjanom kad je imao 97 godina izazvalo je veliku pažnju javnost.

U maju 2021. godine prebolio je i koronavirus.

Legendarni hrvatski političar mlađim generacijama postao je poznat zahvaljujući društvenim mrežama, gdje su česte pošalice u memeovima na njegove godine postale pravi hit. U tome je prednjačila i Facebook stranica Joža Manolić, koju je u jednom trenutku pratilo čak 10.000 ljudi, a njihove objave su posebno bile popularne kad bi preminula poznata osoba starije dobi.

Tokom svojeg života Manolić je oblikovao Hrvatsku, a kontroverznost koja je obilježila njegov put na neki je način sažeta i u političkim razlikama koje i danas utječu na političku scenu.

Susret sa Stepincem

Godine 1946. u Zagreb je kao načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u Sekretarijatu za unutarnje poslove imao dužnost da bude u pratnji kardinala Alojzija Stepinca prilikom njegova odlaska u zatvor u Lepoglavi. To je bio događaj koji ga je obilježio u hrvatskoj javnosti, kasnije je izjavio Manolić. U tadašnjoj Udbi bio je zadužen za zatvore u kojima su bili politički zatvorenici i tu je dužnost obavljao do 1963. godine.

Pojedinci su kasnije u javnosti iznosili optužbe da je Manolić čak otrovao Stepinca, međutim on je uvijek odbijao te optužbe te je u svojim memoarima napisao da je odnos između nadbiskupa Stepinca i zatvorske uprave bio primjeren tokom razdoblja kad je on upravljao zatvorskim sustavom.

– Nije bilo trovanja Stepinca, ni govora, a kamoli da sam ja to učinio. On je imao status povlaštenog zatvorenika za kojeg nisu vrijedili pravilnici i zakoni tadašnje države o postupanju sa zatvorenicima. Zbog te sam klevete tužio Paragu i tada je sud tražio od Vatikana da nam ustupi ekspertize o trovanju, no oni nisu htjeli odgovoriti na taj zahtjev pa je sud završio sa zastarom – ispričao je za Večernji list.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. godine smijenjen je sa svih dužnosti i poslan je u mirovinu.