<p>Na današnji dan 1875. godine, rođen je Ferdinand Porše (Porsche), češko-njemački automobilski inžinjer, tvorac Volkswagenove „bube“.</p><p>Bio je jedan od najvećih konstruktora automobila, ali i jedan od rijetkih ljudi koji su se usudili nametati svoje ideje njemačkom nacističkom vođi Adolfu Hitleru. Porše je još kao mladić eksperimentirao s aviomotorima, avionima i električnim helikopterima, a modelom narodnog automobila koji neće koštati više od prosječnog motora oduševio je Hitlera, koji je sanjao o automobilizaciji Trećeg Rajha. </p><p>Dobivši Hitlerovu finansijsku i svaku drugu podršku, Porše je realizirao konstrukciju Volkswagenove “bube”, što je bio njemački odgovor na Fordov model T, koji je u to vrijeme bio najprodavaniji automobil na svijetu. Već 1937. godine, u pogonu kod “Daimler-Benza” proizveo je prvih 30 automobila koji su zbog neobičnog izgleda podrugljivo nazvani “kafer” (buba).</p><h2>Najprodavaniji automobil</h2><p>Neposredno poslije Drugog svjetskog rata 1945. godine, 1785 buba već je izašlo iz poluporušenih pogona u Wolfsburgu, a 27 godina kasnije automobil “buba” postao je ljubimac cijeloga svijeta, preuzevši od Fordovog modela T titulu najprodavanijeg automobila u historiji.</p><p>Kada su se na tržište počeli probijati prvi Poršeovi sportski automobili, koje je njegov sin Ferry konstruirao na osnovu “bube”, Ferdinand Porše umire nakon srčanog udara, 30. januara 1951. godine. </p><p>Model Porsche 356 Roadster prvi je proslavio ime slavnog konstruktora. U godinama koje su slijedile “Porscheovi” modeli sa svevremenskim dizajnom postali su sinonim za prestižni sportski automobil.</p>

<h2>U Parizu preminuo ruski pisac Ivan Sergejevič Turgenjev</h2><p>Godine 1883., na današnji dan, u Parizu je preminuo Ivan Sergejevič Turgenjev, jedan od najvećih ruskih, ali i svjetskih književnika. Za života je uživao mnogo veći ugled u francuskim, nego u ruskim književnim krugovima. Njegovo djelo “Očevi i djeca” smatra se jednim od najvažnijih romana 19. vijeka.</p><p>Turgenjev je, uz mlađe kolege Dostojevskog i Tolstoja, doprinio da ruska književnost dobije svjetski status. Većinu svog života proveo je u Njemačkoj i Francuskoj, stekavši veliku popularnost na Zapadu. Bio je impresioniran modernim društvom u Zapadnoj Evropi, pa se u domovinu vratio kao "zapadnjak", što je bila sušta suprotnost tadašnjem "slavenizmu". Turgenjev je vjerovao da Rusija može postati bolja zemlja imitirajući Zapad i ukidajući zastarjele institucije kao što je kmetstvo.</p><h2>“Očevi i djeca”</h2><p>Specifičnost Turgenjevog stvaralaštvo ogleda se u širokom odabiru tema, te ljepoti i snazi pisma kojim je form(ul)irao duh vremena, promišljajući probleme koji su opterećivali njegovo doba i društvo, ali i u vječnom pitanju (be)smisla čovjekovog života. Zanemarujući »religioznu mistiku« Turgenjev je često dolazio u sukob s fanatičnim oponentima i bio meta pravoslavnih klerikalaca, ali, uprkos tome, u romanu »Plemićko gnijezdo« opisao je predanost vjeri onih koji se moraju odreći ljubavi, jer čvrsto drže do moralnih načela, pa i po cijenu da sebi uskrate sreću, kao što je to učinila Liza Kalitina, jedan od najupečatljivijih ženskih likova u historiji ruske, ali i svjetske literature.</p><p>U svom najpoznatijem romanu »Očevi i djeca«, kroz lik Jevgenija Bazarova, Turgenjev je naglasio potrebu smislenog društvenog angažmana, potičući borbu za pravednije društvo, jer se snebivao nad kmetstvom koje je tada bilo zastupljeno u Rusiji. Njegova jezička virtuoznost najviše je došla do izražaja u knjizi novela »Lovčevi zapisi«, kojom se, kako je sam isticao, najviše ponosio, ali i u »Pjesmama u prozi«.&nbsp;&nbsp;</p>

“Porscheovi” modeli sa svevremenskim dizajnom postali su sinonim za prestižni sportski automobil

Rođen Ferdinand Porše, tvorac Volkswagenove "bube"

<p>Na današnji dan prije 113 godina, 2. septembra 1910. godine, u Bosanskom Petrovcu je rođen Skender Kulenović, bosanskohercegovački velikan, književnik i akademik. U svojim djelima je realno, bez imalo uljepšavanja opisivao događaje vremena u kojem je živio, unoseći lične doživljaje i emocije, pišući ih visokosofisticiranim jezikom, što ih svrstava u najvredniju književnost svih vremena stvaranu na prostoru nekadašnje Jugoslavije.  </p><p>Prema mišljenju brojnih književnika i književnih historičara, Kulenović je bio pjesnik dojmljive jezičke genijalnosti i veliki jezički čistunac. Kako je bio veliki znalac našeg jezika, kojim je obogaćivao svoja djela, nekad ih umivajući nježnim lirskim ukrasima, a nekad pooštravajući britkošću riječi i izraza, sticao se dojam da iz njegovih djela jezik nastaje, a ne da se ona služe njime.&nbsp;</p>

<h2>Ocvale primule</h2><p>U rodnom gradu Kulenović je završio osnovnu školu, u Travniku je pohađao Jezuitsku gimnaziju, a potom studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu. Studij prava napustio je 1935. godine i posvetio se književnosti i novinarstvu. </p><p>Već sa 17 godina, u trećem razredu gimnazije, Skender je napisao svoje prvo književno djelo, sonetni vijenac "Ocvale primule", ciklus od pet soneta objavljen u gimnazijskom listu „Hrvatska vila“ u Travniku, 1927. godine. </p><p>-  Te pjesme najviše i volim. One su nastale kad sam prvi put zaplakao za djetinjstvom i djetetom, u trenutku kad sam osjetio prerani dolazak tjeskobe, gorčine i usamljeništva, koji me nikad više nisu ostavljali – govorio je Skender o svojim „primulama“. </p><p>Nakon objavljivanja svojih prvih soneta, Kulenović je sarađivao u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine s Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokrenuo je u Zagrebu časopis „Putokaz“, koji je bio namijenjen „naprednoj, duhovnoj orijentaciji muslimana“, a izlazio je samo tri godine.&nbsp;</p>

<h2>Otac alkoholičar</h2><p>Kao potomku jedne od najpoznatijih i najbogatijih begovskih porodica, za koju zbog prezimena mnogi historičari tvrde da vodi porijeklo od Kulina bana, Skenderovo rano djetinjstvo bile je sretno i bezbrižno. Međutim, agrarna reforma u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je najviše oštetila bogate begovske porodice, osiromašila je i Skenderovu porodicu. Njegov otac Salih-beg Kulenović, ne mogavši se pomiriti s novonastalom teškom situacijom i siromaštvom, odao se alkoholu i upropaštavajući sebe, upropaštavao je vlastitu porodicu. </p><p>Posljedice očevog opijanja i teških uvjeta života po Skendera su bile potucanje po đačkim i studentskim domovima, loša ishrana i neimaština. Te traume iz rane mladosti pamtio je cijeloga života, ali su one istovremeno jačale njegov duh i gradile karakter. Sumorni porodični odnosi odrazili su se i na Skenderovu braću, koji su kao i on vrlo mladi napustili rodni dom i grad. Muhamed je još kao maloljetan otišao u Krakov, u Poljsku, gdje je završio Likovnu akademiju, a Muzafer u Beograd na studij prava, koji je napustio zbog fudbala, jer je bio jedan od najtalentiranijih fudbalera svoje generacije. Sva trojica braće bili su veliki patrioti i mnogo se žrtvovali u borbi protiv fašističkih vlasti tokom Drugog svjetskog rata. Nažalost, samo je Skender preživio.</p>

<h2>Vijećnik ZAVNOBiH-a</h2><p>Početak Drugog svjetskog rata zatekao je Skendera u Zagrebu. Godine 1941., ilegalno se prebacio u Bosnu i Hercegovinu i stupio u redove Narodno-oslobodilačke borbe kao član Prvog partizanskog odreda Bosanske krajine. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, održanom u noći 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, kojem je prisustvovao kao vijećnik, izabran je za sekretara Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije.</p><p>Književni i publicistički rad Kulenović nije zanemarivao ni u ratu, pišući poeme i uređujući listove „Bosanski udarnik“, „Glas“ i „Oslobođenje“. Poeme „Stojanka majka Knežopoljka“, „Na pravi sam ti put, majko, iziš'o“, „Pisma Jove Stanivuka“ i „Ševa“ svjedočanstva su ratnog vremena, tadašnjeg života i dešavanja na našim prostorima. Najpoznatija ratna poema mu je „Stojanka majka Knežopoljka“, koja je, ustvari, Skenderov bunt protiv fašističkog terora koji je bio nemilosrdan, naročito po civilno stanovništvo. O nastanku te poeme u jednom intervjuu je rekao:  </p><p>- „Stojanka majka Knežopoljka“ nastala je poslije velike fašističke ofanzive na Kozari. Poemu sam napisao za jedan dan, zapravo za jedan dan i noć… Poemu sam čitao pred Kozarskim odredom i narodom, na svečanosti u augustu 1942. na jednom kozarskom visu – Paležu.</p><h2>Politički prognanik</h2><p>Poslije rata Kulenović je imenovan direktorom drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, a uporedo je uređivao i časopise „Pregled“, „Književne novine“ i „Novu misao“. Tih prvih poratnih godina bio je veoma priznat i cijenjen književnik, kulturni i politički radnik, a njegova djela ocjenjivana su kao ideološki temelj novog društva. Međutim, ta idila nije potrajala, jer se Skender, kao i mnogi njegovi savremenici intelektualci, sve više protivio cenzuriranju i nametanju uskogrudih ideoloških i političkih uvjerenja, zbog čega je, 1957. godine, prognan u Mostar. </p><p>U Mostaru je radio kao dramaturg Narodnog pozorišta od 1957. do 1970., a kasnije urednik u beogradskoj „Prosveti“. Razočaran i povrijeđen od sistema za koji je bio spreman sve da žrtvuje, počeo se opijati. Patio je od nostalgije, pisao rijetko, ali i dalje genijalno, tako da se soneti koje je napisao u tom periodu svrstavaju u najbolju poeziju ikad napisanu na prostoru naše regije.</p><p>Godine 1974., dobio je Zmajevu nagradu za književno djelo. Bio je član svih triju jugoslavenskih akademija nauka i umjetnosti: ANUBiH, SANU i HAZU. Osim navedenih poema i soneta, napisao je i komedije „Djelidba“, „Večera“ i „A šta sad?“, zbirku pjesama „Soneti“, zbirku pripovijedaka „Divanhana“, priče za djecu „Gromovo đule“ i „Šarenka“, te roman „Ponornica“.</p><p>Preminuo je 25. januara 1978., a djela koja nam je ostavio u amanet su neprocjenjivo kulturno-historijsko blago, ne samo Bosne i Hercegovine nego i cijele naše regije. </p><h2>Uspješna porodica</h2><p>Skender je bio oženjen Verom Crvenčanin Kulenović, prvom ženom filmskom rediteljicom u Јugoslaviji, koja je također bila aktivna učesnica i pripadnica NOB-a, a profesionalnu karijeru je počela još u Drugom svjetskom ratu, 1944., kao glumica u „Centralnoj pozorišnoj grupi BiH“, te potom u Sarajevskom narodnom pozorištu. </p><p>Vera i Skender imali su dvoje djece, sina Vuka i kćerku Biljanu, koja je i sama bila pjesnikinja, ali i poznata balerina. </p><p>Sin Vuk Kulenović bio je čuveni kompozitor, koji je živio u Bostonu, u Americi, te radio kao profesor kompozicije na Univerzitetu Berkeley.&nbsp;</p>

Potomak je jedne od najpoznatijih i najbogatijih begovskih porodica, za koju zbog prezimena historičari tvrde da vodi porijeklo od Kulina bana

Rođen Skender Kulenović, bh. velikan pisane riječi 

<p>Prije šesnaest godina, 2. septembra 2007., u Sarajevu je u 72. godini preminuo Safet Isović, prema mišljenju gotovo svih muzičkih kritičara i poznavalaca tradicionalne izvorne narodne pjesme, jedan od najboljih interpretatora sevdalinki svih vremena, veliki umjetnik i jedan od najblistavijih glasova koje su ovi naši balkanski prostori ikada imali.</p><p>Doajen sevdaha Safet Isović rođen je 1936. godine u Bileći. Od 1955. godine, došavši na studij prava, pa do smrti, živio je u Sarajevu. Sevdalinke je počeo javno izvoditi u UKUD-u „Slobodan Princip Seljo“, prošavši audiciju 1956., potom i na radiju i televiziji, a dvije godine kasnije snimio je svoj prvi singl s pjesmama „Sarajčice, hajdemo“ i „Kad ja pođoh na Bembašu“.&nbsp;</p>

<h2>Kad Sajo pjeva i slavuj zašuti</h2><p>Pobjeđivao je na najboljim muzičkim festivalima u bivšoj Jugoslaviji i dobitnik je niza najznačajnijih muzičkih nagrada. Vrijeme njegovog uspjeha počelo je solističkim koncertom u “Domu sindikata” u Beogradu 1963., a traje i danas, iako on više nije među nama, ali jeste u svojim pjesmama i našim srcima.</p><p>Brojne Isovićeve kolege, također vrsni interpretatori sevdalinki, saglasni su da je njegova interpretacija bila nenadmašna, da je njegov glas bio toliko moćan da bi mu pozavidjeli i čuveni svjetski operski tenori. Tako kažu i stihovi jedne od pjesama koje su mu posthumno napisane i posvećene: „Kad Sajo pjeva i slavuj zašuti…“ A ne samo da ju je vrhunski pjevao, nego je u svakoj prilici govorio poučno o sevdalinci, ističući koliko je bitna za našu tradiciju i kulturu, koja je i Safetu, kao i svim Bosancima i Hercegovcima, urođena.</p><p>– Moj otac je lijepo pjevao sevdalinke, a tetka, očeva sestra, svirala harmoniku, pa je to stalno prisustvo sevdalinke u mojoj kući, iz koje sam i naslijedio talent, opredijelilo moj put. Sevdalinka je najljepši dio naše kulture i treba nastojati da se ona prezentira, kako bi je zavoljeli svi ljudi bez obzira na naciju i vjeru. Ja poštujem i volim svačiju kulturu, ali se bojim nekulture – izjavio je u jednom od brojnih intervuja Isović.</p>

<h2>Ambasador sevdalinke i BiH</h2><p>„Šta se ovo Bosnom čuje“, pjevao je Safet, čudeći se nama, Bosancima i Hercegovcima, koji uglavnom prednost dajemo onome što nije naša tradicija, umjesto da njegujemo i promoviramo svoje, bh. autohtone vrijednosti. Popularni Sajo se cijelog života borio za očuvanje bosanskohercegovačke tradicionalne lirske gradske pjesme, sevdalinke, pjevajući je i promovirajući tako i našu zemlju širom svijeta. </p><p>Bio je istinski ambasador sevdalinke i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njemu, zvuci naše sevdalinke odzvanjali su u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama: „Kongres centrumu“ u Berlinu, „Mozarteumu“ u Salzburgu, „Opera Houseu“ u Sidneju, „Odeon Palaceu“ u Njujorku, kao i u Frankfurtu, Beču, Bagdadu, Parizu, San Remu, Torontu, Štokolmu, Barceloni, Istanbulu, Sofiji…</p><p>Posljednji veliki solistički koncert održao je u prepunoj sarajevskoj Zetri, 29. maja 2003. godine.</p>

<h2>Najdraža sevdalinka</h2><p>Safetov mezar se zasluženo nalazi među  mezarima najvećih sinova, heroja Bosne i Hercegovine, u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, a Park kod Druge sarajevske gimnazije nosi njegovo ime.</p><p>Osim tradicionalnih sevdalinki, Safet je izvodio i tzv. komponovane narodne pjesme koje su se temeljile na sevdalinci i drugim oblicima bh. muzičke tradicije, a među najpoznatijima su: “Kad sretneš Hanku”, “Jablani se povijaju”,“Bosno moja”, “Na mezaru majka plače”, “Šta se ovo Bosnom čuje”, “Oj, Safete, Sajo, Sarajlijo”…</p><p>„Otvori mi džamli pendžer, dilber Ajšo, golubice, daj razgrni zar tanani, da ti vidim bijelo lice…“ stihovi su sevdalinke „Otvori mi džamli pendžer“ za koju je govorio kako mu je najdraža, a svim ljubiteljima sevdaha ostavio je biserne tonske zapise pjesama u kojima je pjevao o mahalama, jaranima, gizdavim konama, o šeher Sarajevu i zemlji Bosni.</p>

<h2>Benjamin Isović, Safetov sin, s velikim ponosom se sjeća svog oca i zajedničkog života.</h2><p>– Veoma mi je važno to kako ga je narod doživljavao i doživljava, kao i opus koji je ostavio iza sebe. On i jeste bio narodni čovjek, njihov Sajo. Bio je „Safet nacionale“, tačnije, „Safet internacionale“, a njegovo djelo je istinska narodna baština i svaki čovjek koji ga je volio ima pravo na komadić te uspomene, na djelić svojatanja.</p><p>Kao ocu sam mu zahvalan za sve što danas jesam. Ponosim se njime, njegovom dosljednosti, pravednosti, plemenitosti i principijelnosti koju je posjedovao. To je čovjek koji nikada nikome nije nanio štetu i uvijek je davao mnogo više nego što je dobijao. Naučio me je dobroti, poštovanju, časti i mnogim istinskim vrijednostima vezanim za život s ljudima. Od njega sam naslijedio sluh, strast za muziku, vokalne sposobnosti, njegovu hercegovačku lucidnost i pronicljivost, rječitost, ljubav prema životinjama… i sve mi to danas mnogo znači. To su čvrsti temelji moje ličnosti.</p><p>Često se sjetim naših zajedničkih trenutaka, diskusija, konfrontacija, njegovog istinskog uvažavanja mojih stavova, mišljenja, prijedloga. Sjećam se njegovih savjeta, naši razgovori nose neizbrisiv trag. Pjesme koje je interpretirao za mene nisu samo pjesme, nego i žive, osebujne slike, sjećanja na prilike i periode u kojima je radio. Njegove pjesme su za mene, uz sve što nose, ujedno i buđenje najljepših uspomena.</p>

Prema mišljenju muzičkih kritičara i poznavalaca tradicionalne narodne pjesme, bio je jedan od najboljih interpretatora sevdalinki svih vremena

Prije 16 godina preminuo Safet Isović, najblistaviji glas sevdaha 

<p>Na današnji dan 1923. godine, rođen je američki bokser italijanskog porijekla Roki Marćano (Rocky Marciano), koji je postao slavan po tome što je jedini borac teške kategorije u historiji boksa bez zabilježenog poraza u svojoj profesionalnoj karijeri. </p><p>Tokom služenja vojnog roka Marćano je postao reprezentativac kopnene vojske SAD, pobijedivši na Vojnom bokserskom amaterskom turniru 1946. godine. Prvi profesionali nastup imao je 17. marta 1947. godine, kada je pobijedio lokalnog borca Lija Epersona (Lee Epperson) u tri runde. </p><p>Titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji osvojio je 1952. godine, pobjedom nad američkim bokserom Džoom Volkotom (Joe Walcott). U periodu dok je bio šampion teške kategorije boksovao je 49 mečeva i svaki završio pobjedom, od kojih je više od 80 posto bilo nokautom. Marćano se iz ringa povukao nepobijeđen 1956. godine.</p><h2>Film o legendama boksa</h2><p>Godine 1961., Roki počinje snimati za televiziju, a prvi nastup bio je u tv-seriji “Combat”, u epizodi "Maskarada". Iste godine je predvodio sedmičnu TV emisiju o boksu. Pred kraj jula 1969., učestvovao je u snimanju filma “The Superfight: Marciano vs. Ali”, koji je bio napravljen na osnovu kompjuterske simulacije fiktivnog meča između Marćana i Muhameda Alija (Mohammed), prema statistikama koje su oba borca imala u vrhuncu svojih karijera. </p><p>Film je prvi put prikazan putem televizije četiri mjeseca nakon pogibije Rokija Marćana u avionskoj nesreći. Zanimljivo je da je film imao dva završetka: jedan u kojem je pobijedio Marćano, a drugi u kojem je pobijedio Ali.&nbsp;</p>

<h2>Napadom Njemačke na Poljsku počeo Drugi svjetski rat</h2><p>Godine 1939., napadom Njemačke na Poljsku na poluotoku Westerplatte, u 4:42 sata ujutro počeo je Drugi svjetski rat, međunarodni oružani sukob koji je vođen na trima kontinentima i na svim svjetskim okeanima, a u njemu su učestvovale gotovo sve države koje su tada postojale.</p><p>Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog. Iako su objavile rat Njemačkoj i obećale pomoć Poljskoj, britanska i francuska pomoć Poljskoj nikada nije stigla, pa su se Poljaci osjećali izdanima. Stvarni rat Njemačke s Francuskom počeo je tek u maju 1940., a s Velikom Britanijom u julu iste godine. Do 22. juna 1941. godine Sovjetski Savez je bio saveznik Hitlerovoj Njemačkoj, ali je toga dana Njemačka iznenada napala i Sovjetski Savez. Uz Njemačku su na fašističkoj strani bili Italija i Japan, nakon čijeg su se napada na Pearl Harbor, 7. decembra 1941. godine, Sjedinjene Američke Države uključile u rat, koji je tada zahvatio gotovo čitav svijet. </p><p>Početkom 1943., Italija je bila prisiljena na kapitulaciju, dok se Njemačka opirala sve do 7. maja 1945., kada je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju, a Japan se predao 15. avgusta 1945. godine.</p><p>Broj stradalih ljudi u Drugom svjetskom ratu procijenjen je na približno 55 miliona, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.</p>

Kao šampion teške kategorije boksovao je 49 mečeva i svaki završio pobjedom, od kojih više od 80 posto nokautom

Rođen Roki Marćano, jedini neporaženi teškaš u historiji boksa 

<p>Na današnji dan 1997., u Parizu je u automobilskoj nesreći poginula Dajana Frensis Spenser (Diana Frances Spencer), princeza od Velsa. Uz nju je poginuo i njen tadašnji partner Dodi Al Fajed (Dodi Al Fayed).</p><p>Dajana je rođena 1. jula 1961. godine u aristokratskoj porodici, pa je od malih nogu pripremana na život u visokom društvu, zbog čega je kao tinejdžerica boravila u Švicarskoj, u posebnoj ustanovi namijenjenoj mladim ženama iz visokog društva, kako bi se naučila ponašati kao dama. Tadašnjeg prijestolonasljednika britanskog dvora princa Čarlsa (Charles) upoznala je kad joj je bilo 16 godina, koji ju je vrlo brzo zaprosio, te su se vjenčali nakon nepune četiri godine.Već sa 21 godinom Dijana je rodila princa Vilijama (William), a potom i princa Herija (Harry). Postala je omiljena u britanskoj javnosti, koja je slavila i pratila svaki korak lijepe princeze.</p><h2>Depresija i bulimija</h2><p>Uprkos tome, njen život s Čarlsom nije bio ružičast, jer je on volio drugu ženu, Kamilu Parker Bouls (Camilla Bowles), čega je Dajana bila svjesna, pa se borila s depresijom i bulimijom. To je bio glavni razlog zbog kojeg su se i rastali, 1996. godine. Uprkos razvodu, Dajana je i dalje privlačila veliku pažnju medija, koji su pratili su svaki njen korak. Naročito je to bilo izraženo na ljubavnom planu, iako se Dajana borila da u fokus stavi svoj humanitarni rad, borbu protiv AIDS-a, epidemija i mina. </p><p>U okviru kampanje kojom je željela skrenuti pažnju na globalni problem neeksplodiranih ubojitih sredstava, princeza Diana je, 10. augusta 1997. godine, posjetila i Bosnu i Hercegovinu. Nije se željela sretati s političarima, nego je svoju posjetu opisala kao "potpuno privatnu". Željela je posjetiti domove žrtava mina i sresti se s lokalnim udruženjima invalida i specijalista za rehabilitaciju. </p><h2>Posljednja posjeta</h2><p>Nažalost, posjeta našoj zemlji bila je posljednja humanitarna posjeta omiljene princeze, jer je dvadesetak dana nakon toga poginula u saobraćajnoj nesreći u pariskom tunelu.</p><p>Uz Dajanu je poginuo i njen partner Dodi Al Fajed, sin egipatskog multimilionera. Navodno, poginuli su u bježeći od paparaca.</p><p>Mediji su Dajanu prozvali sveticom, a milioni cvijetova ostavljeni su pred Kensingtonskom palačom. Njenu sahranu je putem televizije pratilo 2,5 milijardi ljudi.</p><p>Al Fajedov otac, milijarder Muhamed Al Fajed za njihovu smrt je optužio britanski establišment, konkretno britansku kraljevsku porodicu, dodavši kako je to bila ogromna zavjera u koju su bile umiješane dvije obavještajne službe.</p>

<h2>Rođena Marija Montesori, utemeljiteljica obrazovnog sistema „Montesori“</h2><p>Marija Montesori (Maria Montessori), italijanska ljekarka, obrazovna djelatnica i pedagoginja, najpoznatija po svom obrazovnom sistemu „Montesori“, koji se odnosi na djecu od rođenja do adolescencije, rođena je na današnji dan 1870. godine. Njene obrazovne metode se i danas primjenjuju u velikom broju državnih i privatnih vrtića, osnovnih i srednjih škola širom svijeta.</p><p>Da bi postala doktorica, što joj je bila životna želja, prvo je morala završiti fiziku, matematiku i prirodne nauke na Univerzitetu u Rimu, te je na osnovu te diplome upisala Medicinski fakultet i tako postala prva žena u Italiji koja je završila medicinski fakultet. </p><h2>Rad s bolesnom djecom</h2><p>Nakon sticanja diplome, u julu 1896. godine, Montesori se odmah zaposlila u bolnici „San Đovani“ u sklopu Univerziteta, a iste godine je dobila molbu da predstavlja Italiju na Međunarodnom kongresu za prava žena.</p><p>U toku 1898. godine rad Marije Montesori s djecom zaostalom u razvoju skrenuo je pažnju u naučnim krugovima, te je pozvana da održi predavanje na obrazovnom kongresu u Torinu o obuci hendikepiranih lica. Nakon ovog događaja, Montesori se naredne godine obratila Nacionalnom pedagoškom kongresu, predstavljajući svoje viđenje reforme društva i političke ekonomije kroz reformu školovanja. Ta ideja se održala kod Montesorijeve tokom cijelog njenog života. Danju je radila, podučavala i posmatrala djecu, a noću pravila bilješke, uvodeći naučni, analitički stav u svoj rad.</p><h2>“Montesori škola”</h2><p>Godine 1901., Montesori je započela samostalan rad u oblastima obrazovne filozofije i antropologije, a 1904. je prihvatila položaj predavača u Pedagoškoj školi Univerziteta u Rimu, na kojem je ostala do 1908. godine. U to vrijeme Mariji je ponuđeno da se stara i o zdravoj djeci, zbog čega ona, u januaru 1907., otvara „Dječiju kuću“. U školu je uključila brojne aktivnosti i obrazovne materijale, ali je zadržavala samo one koji su djecu zaista zaokupljali, shvativši da djeca koja provode vrijeme u okruženju koje je osmišljeno da podržava njihov prirodni razvoj imaju moć da sama sebe obrazuju. Kasnije je taj proces nazivala samoobrazovanjem (autoedukacijom), te je o tome napisala: „Nisam ja izmislila metodu obrazovanja, ja sam samo dala nekoj maloj djeci šansu da žive.“</p><p>Godine 1913., Marija je u Rimu organizirala prvi međunarodni kurs za učitelje, te uporedo otvorila prvu „Montesori“ školu u Španiji.  U Berlinu je, 1929. godine, osnovana Association Montessori Internacionale (AMI), čije se središte 1935. godine seli u Amsterdam, gdje je i danas.</p><p>Uoči Drugog svjetskog rata, prema Musolinijevom nalogu, 1934. godine zatvorene su sve škole u Italiji, a Marija sa sinom Marijem, 1939. godine, odlazi u Indiju. Poslije rata se vratila u Evropu i do kraja života ustrajavala na ponovnom osnivanju svojih škola širom Starog kontinenta. Preminula je u 81. godini u Amsterdamu.</p>

<h2>Preminuo Šarl Bodler, autor “Cvijeća zla”, najvažnijeg lirskog djela 19. vijeka</h2><p>Godine 1867., na današnji dan, u Parizu je preminuo Šarl Pjer Bodler (Charles Pierre Baudelaire), francuski pjesnik i kritičar, čija je zbirka pjesama „Cvijeće zla“ (Fleurs du mal) proglašena najvažnijim lirskim djelom 19. vijeka. Osim toga, svojom zbirkom pjesničkih crtica „Spleen Pariza“, Bodler je stvorio novu pjesničku vrstu. </p><p>Kada je, 1857. godine, objavio zbirku “Cvijeće zla”, Bodler je naišao na osude “zbog vrijeđanja javnog morala i pristojnog vladanja”. Iako je novo izdanje, 1861., restrukturirao, iz te zbirke je zabranjeno šest pjesama.</p><p>Treće izdanje ove Bodlerove najznačajnije zbirke pjesama objavljeno je godinu nakon njegove smrti.&nbsp;</p>

Princeza je, 10. augusta 1997. godine, posjetila i Bosnu i Hercegovinu, nažalost, to joj je bila posljednja humanitarna posjeta 

U automobilskoj nesreći u Parizu poginula princeza Dajana 

<p>Danas se obilježava Međunarodni dan nestalih, koji su proglasile Ujedinjene nacije. Na ovaj dan se prisjećamo i odajemo počast desecima hiljada osoba širom svijeta nestalih u oružanim sukobima, počinjenim zločinima protiv čovječnosti ili usljed kršenja osnovnih ljudskih prava.</p><p>Današnji dan ima poseban značaj za Bosnu i Hercegovinu, jer je tokom agresije na našu zemlju, od 1992. do 1995. godine, u BiH nestalo gotovo 35.000 osoba, a još se traga za više od 7.500 nestalih.</p><p>Obilježavanje Međunarodnog dana nestalih je ujedno i prilika da se još jednom skrene pažnja svim nosiocima vlasti kako je ovo jedno od najznačajnijih pitanja ljudskih prava s kojim se suočava, ne samo naša nego i druge države bivše Jugoslavije. Jer, rješavanje sudbine hiljada nestalih osoba prije svega je obaveza vlasti, kao civilizacijska i moralna obaveza i prema žrtvama i prema porodicama žrtava, ali i društvu u cjelini.&nbsp;</p>

<h2>Preminuo Čarls Bronson, slavni američki glumac</h2><p>Godine 2003., na današnji dan, u Los Anđelesu je preminuo Čarls Bronson (Charles), slavni američki glumac tatarskog porijekla, najpoznatiji po ulogama "teških momaka", policijskih inspektora, revolveraša i osvetnika.</p><p>Bronsonova porodica je porijeklom iz Litve, u kojoj je uz njega bilo još 14-ero djece. Otac mu je umro kada mu je bilo samo deset godina, pa je usljed velikog siromaštva bio primoran raditi sa starijom braćom u rudniku ugljena, zarađujući dolar po toni iskopanog ugljena. Njegovo rođeno ime bilo je Karolis Bučinskis, a prezime Bronson uzeo je iz straha da Bučinskis zvuči odviše ruski. </p><p>U svojoj 50-godišnjoj karijeri Bronson je ostvario više od 160 uloga u filmovima i televizijskim serijama. Kako je izgledao kao mistik, često su mu nudili uloge ljudi takvog porijekla. Najpoznatiji filmovi su mu “Sedmorica veličanstvenih”, “Veliki bijeg”, “Bilo jednom na Divljem zapadu”, “Dvanaestorica žigosanih”, te serijal “Smrtonosna želja”. Za Bronsona je čuveni režiser Serđo Leone (Sergio) izjavio da je on "najbolji glumac s kojim je ikad radio".</p><p>Čarls Bronson je bolovao od Alzheimerove bolest, a preminuo u 81. godini od upale pluća.&nbsp;</p>

<h2>Rođena engleska književnica Meri Vulstonkraft Šeli, autorica “Frankenštajna”</h2><p>Na današnji dan 1797. godine, u Londonu je rođena Meri Vulstonkraft Šeli</p><p>(Mary Shelley), engleska književnica, autorica čuvenog romana “Frankenštajn”, koji govori o kapetanu koji je stvorio zombi-čudovište.</p><p>Godine 1814., Meri je započela ljubavnu vezu s jednim od političkih sljedbenika njenog oca, Persijem Šelijem (Percy Shelley), za kojeg se i udala. Tokom 1816. godine, na ljetovanju u Švajcarskoj, Meri dobila ideju za svoj najpoznatiji roman “Frankenštajn”. Priča tog njenog čuvenog i najboljeg romana korištena je kao osnova za brojne kasnije priče i filmove.</p><p>Prvo troje djece koje je rodila Meri je umrlo, a preživjelo joj je tek četvrto dijete, koje je rodila u Italiji. Godine 1822., Merin suprug se utopio kada je njegova jedrilica potonula tokom oluje u blizini Vijaređa, a naredne godine Meri se vratila u Englesku, posvetivši se odgoju svog sina i karijeri profesionalne književnice. Posljednju deceniju svog života provela je boreći se s bolešću, moždanim tumorom, te umrla u dobi od 53 godine.</p><p>Meri je uglavnom bila poznata po romanu “Frankenštajn” sve do 1970-ih godina, kada je krenulo interesovanje za njen književni rad uopće, posebno romane, među kojima su historijski romani “Valperga” i “Perkin Vorbek”, apokaliptični roman “Posljednji čovek”, te njena posljednja dva romana “Lodor” i “Fokner”.&nbsp;</p>

Tokom agresije na našu zemlju, 1992.-1995., u BiH je nestalo gotovo 35.000 osoba, a još se traga za više od 7.500 nestalih

Međunarodni dan nestalih osoba

<p>Na današnji dan 1915. godine, u Štokholmu je rođena švedska glumica, trostruka oskarovka Ingrid Bergman, a istog datuma 1982. godine u Londonu je preminula. Američki filmski institut proglasio ju je četvrtom najvećom ženskom glumačkom zvijezdom u historiji.</p><p>Ingrid su odgojili tetka i tetak, uz svoje petero djece, jer su joj majka i otac umrli dok je bila dijete. Sa 17 godina nakon audicije je primljena u Kraljevsko dramsko pozorište u Štokholmu, a tokom prvog ljetnog raspusta angažirao ju je švedski filmski studio, pa je ubrzo napustila pozorište i posvetila se filmu.</p><p>Nakon desetak filmova u Švedskoj i jednog u Njemačkoj, Bergmanovu je angažirao holivudski producent David O. Selznick, kako bi nastupila u engleskoj verziji njenog švedskog filma “Intermezzo”. Film je ostvario veliki uspjeh, a Bergman je postala zvijezda. </p><h2>Tri Oskara</h2><p>Njena najpoznatija uloga je u klasičnom filmu “Casablanca” iz 1942. godine, gdje je glumila glavnu žensku ulogu uz slavnog glumca Hemfrija Bogarta (Humphrey).</p><p>Godine 1943., nominovana je za Oskara za najbolju glumicu za film “Kome zvono zvoni”, koji je bio njen prvi film u boji. Naredne godine osvaja Oskara kao najbolja glumica u filmu “Plinsko svjetlo”, a treću uzastopnu nominaciju zaradila je ulogom redovnice u filmu “Zvona Svete Marije”. Četvrta nominacija uslijedila je 1948. godine za ulogu Ivane Orleanske u istoimenom filmu.  </p><p>Drugog Oskara za najbolju glumicu osvojila je naslovnom ulogom u filmu “Anastasia”, a trećeg Oskara i prvog kao najbolja sporedna glumica, dobila je za ulogu u filmu “Ubistvo u Orient Expressu”, 1974. godine. </p><p>Osim sjajnih uloga u brojnim filmovima, među kojima treba spomenuti i tri briljantna ostvarenja režisera Alfreda Hičkoka (Hitchcock): “Začarana” (1945.), “Ozloglašena” (1946.) i “U znaku jarca” (1949.), Bergman je nastupala u pozorišnim komadima “Liliom”, “Anna Christie” i “Joan of Lorraine”. </p><p>Godine 1978., za ulogu u filmu “Jesenja sonata” sedmi put je nominovana za Oskara, a to je ujedno bio i njen posljednji film. </p><p>Ingrid Bergman preminula je na svoj 67. rođendan.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Rođen Majkl Džekson, američka pop ikona </h2><p>Godine 1958., na današnji dan, u gradiću Geri u Indijani, rođen je Majkl Džozef Džekson (Michael Joseph Jackson), američki pop pjevač, čiji je kontroverzni život bio dio pop kulture u posljednjoj četvrtini 20. vijeka. </p><p>Majklova porodica je bila muzička, pa je već s jedanaest godina počeo nastupati kao član grupe “Jackson 5”. Solo karijeru započeo je 1971. godine, dok je još bio član porodične grupe. Početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka, Džekson je postao dominantna figura u popularnoj glazbi i prvi afroamerički zabavljač koji je stekao jaki publicitet na MTV-u.</p><h2>Spotovi popularizirali i MTV</h2><p>Popularnost videospotova njegovih pjesama, prikazivanih na MTV-u, poput "Beat It", "Billie Jean" i "Thriller" pomogla je tada relativno mladoj televiziji u promociji i postizanju velikog ugleda. Sa scenskim nastupima i videospotovima, Džekson je popularizirao veliki broj fizički kompliciranih plesačkih tehnika kao što su robot i moonwalk. Njegov svojstven zvuk utjecao je na mnoge hip hop, pop i moderne ritam i blues izvođače.</p><p>Pet  Majklovih solo studijskih albuma su među najprodavanijim muzičkim materijalima na svijetu svih vremena: “Off the Wall” (1979.), “Thriller” (1982.), “Bad” (1987.), “Dangerous” (1991.) i “HIStory” (1995.). </p><p>Osim toga, Majlk je bio i veliki humanitarac, te je donirao milione dolara u humanitarne svrhe radom svoje zaklade, izdavanjem humanitarnih singlova i podržavanjem 39 akcija.</p><h2>Smrt uoči koncerta</h2><p>Plastične operacije, navodno izbjeljivanje kože te druge promjene njegove pojave, bolesti, a također i ponašanja, izazivali su mnoge kontroverze te narušile njegov imidž. Osim toga, 1993. godine optužen je za seksualno maltretiranje djeteta. Istraga je prekinuta jer Jackson nije tužen na sudu i zbog nedostatka dokaza, a 2005. godine mu je suđeno za seksualno zlostavljanje. Kasnije je oslobođen svih optužbi.</p><p>Uprkos kontroverzama iz privatnog života, Džeksonu se ne mogu osporiti izniman talent i slava koji su ga uvrstili u Rokenrol kuću slavnih čak dva puta i donijeli mu nadimak “Kralj popa”. Vlasnik je nekoliko Guinnessovih rekorda, među kojim i rekorda za "Najuspješnijeg zabavljača svih vremena", te 13 nagrada Grammy. Izdao je 13 singlova koji su bili na prvom mjestu ljestvice Billboard Hot 100, više nego bilo koji muški izvođač. Prodao je više od 750 miliona primjeraka svojih albuma. </p><p>Preminuo je 25. juna 2009., desetak dana prije koncerta u sklopu svoje povratničke turneje u londonskoj O2 areni za koju je bilo rasprodano svih 50 koncerata.&nbsp;</p>

Američki filmski institut proglasio ju je četvrtom najvećom ženskom glumačkom zvijezdom u historiji

Slavna glumica Ingrid Bergman preminula na svoj 67. rođendan

<p>Na današnji dan 1749. godine, u Frankfurtu je rođen Johan Volfgang fon Gete (Johann Wolfgang von Goethe), jedan od najvećih njemačkih i evropskih književnika, najznačajnija ličnost evropskog neoklasicizma i romantizma krajem 18. i početkom 19. vijeka.</p><p>Gete je studirao pravo, prvo na Univerzitetu u Lajpcigu, a potom u Strasburgu, potom je, 1775. godine, imenovan je tajnim savjetnikom u Vajmaru, pri dvoru vojvode od Vajmara, gdje je koordinirao velike projekte miniranja, izgradnje puteva i navodnjavanja s primarnim zadatkom obnove rudnika bakrenog škriljca Ilmenau. Taj period svog života Gete je nazvao rudarskom epohom zbog koje je u svojim književnim djelima često opisivao rudarski život. </p><h2> “Patnje mladog Vertera”</h2><p>Njegova djela obuhvataju gotovo sve književne rodove i nekoliko naučnih područja. Najveću popularnost stekao je romanom “Patnje mladog Vertera”, djelom u kojem je srušio sve primjere klasicizma koji su vladali među njegovim savremenicima, uvodeći čitatelje u modernu književnost. </p><p>Gete je preporodio liriku, dramu, ep, romane, nametnuvši se kao učenjak izuzetno oštrog i dubokog uvida u strukturu i fenomene prirode, čime je jako utjecao na sve evropske književnosti, te još za života postao “spomenik” njemačkog klasičnog humanizma.</p><p>Osim toga, on je i slikao, te radio na anatomiji i botanici, stvarajući teoriju boja, a 26 godina je režirao predstave u pozorištu.</p><h2>“Faust” remek-djelo</h2><p>Geteovo remek-delo je “Faust”, u kojem se fokusirao na potragu za smislom postojanja i duše. Originalna verzija, 1790. godine, nosila je naziv “Faust: Fragment”. Međutim, Faust je ubrzo postao opsesija Getea koji je kompletnu dramu radio duže od 60 godina, a konačnu verziju završio je samo nekoliko meseci prije smrti. </p><p>U “Faustu” je Gete razjasnio ideje da nijedan filozofski sistem ne može objasniti svijet, da se čovjek ne može svesti na pojedinačne koncepte i da literatura može odražavati proizvoljnost života. Ti njegovi stavovi inspirisali su mnoge pjesnike i filozofe poput Ničea (Nietzsche), Beketa (Beckett) i Kafke.</p><p>Osim toga, bio je strastveni sakupljač minerala i imao vrijednu zbirku, zbog čega je po njemu nazvan mineral getit ili goethite, koji je modifikacija prirodnog željezo-hidroksida FeO(OH).&nbsp;</p><p>Preminuo je 22. marta 1832. u 82. godini života.</p><h2>Goethe-Institut</h2><p>Prema velikom književniku nazvan je „Goethe-Institut“, udruženje njemačkih kulturnih centara širom svijeta sa sjedištem u Minhenu, koje njeguje, širi i promovira njemački jezik i međukulturnu saradnju izvan matične zemlje. Institut ima svoje odjeljenje i u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, koje samostalno i u saradnji s drugim ustanovama i pojedincima organizira različite kulturne priredbe, predavanja, seminare, izložbe, promocije, projekcije, pozorišne i muzičke priredbe, te posreduje u dobivanju stručnih stipendija.</p>

<h2>Preminuo slavni režiser i oskarovac Džon Hjuston</h2><p>Godine 1987., na današnji dan, preminuo je Džon Hjuston (John Huston), slavni američki režiser i oskarovac. Slavu je stekao režijom filmskih klasika: “Malteški soko”, “Blago Siera Madre”, “Otok Largo” i “Afrička kraljica”.</p><p>Džon je rođen u Nevadi, kao sin glumca Valtera Hjustona (Walter) i Ri Gor (Rhee Gore), sportske novinarke. Karijeru je počeo kao scenarist i radeći na filmovima koji su većinom bili adaptacije knjiga ili drama. Osim toga, Džon je i glumio u mnogim filmovima, a za uloge u filmovima “Kardinal”, režisera Ota  Premingera (Otto), te “Kineska četvrt” Romana Polanskog, bio je nominiran za Oskara za najboljeg sporednog glumca. </p><h2>Filmska porodica</h2><p>U svojoj karijeri Hjuston je ukupno bio 15 puta nominiran za Oskara. Između ostalih nominacija, izdvojila se ona za Oskara za najbolji adaptirani scenarij za “Malteškog sokola”, a 1948., kada je nominiran za fim “Blago Siera Madre”, konačno je i dobio Oskara za najboljeg režisera.</p><p>Hjuston drži rekord kao najstarija osoba koja je nominirana za najboljeg režisera sa 79 godina, za film “Čast Prizzijevih” (1985.). </p><p>Uloge u svojim filmovima Hjuston je često davao svom ocu Valteru i kćerki Anđeliki (Anjelica). Njih dvoje su dobili Oskare za uloge u njegovim filmovima “Blago Siera Madre” i “Čast Prizzijevih”, čime je porodica Hjuston postala prva porodica s tri generacije dobitnika Oskara.</p><p>I Džonov sin Deni Hjuston bavi se režijom filmova, a okušao se i u glumi. U svom režiserskom debiju „Mr North“ angažirao je svoju stariju sestru Anđeliku, a trebalo je da i otac Džon zaigra u sinovljevom ostvarenju. Međutim, u tome ga je spriječio emfizem pluća, koji mu je kao strastvenom pušaču dijagnosticiran još 1978. Posljednjih godina života Džon Hjuston nije mogao, bez oslanjanja na kisik, samostalno da diše ni dvadesetak minuta, a godinu prije premijere Denijevog prvjenca preminuo je od posljedica upale ionako oštećenih pluća.&nbsp;</p>

Najznačajnija ličnost evropskog neoklasicizma i romantizma krajem 18. i početkom 19. vijeka

Rođen jedan od najvećih evropskih književnika Johan Volfgang fon Gete

<p>Na današnji dan 1916. godine, preminuo je Petar Kočić, jedan od najcjenjenijih i najvažnijih bosanskohercegovačkih književnika. Za samo 39 godina, koliko je živio, ostavio je veliki pečat u bh. književnoj historiji svojim svevremenskim djelima koja i danas čitamo u jednom dahu. </p><p>Kočić je rođen 29. juna 1877., u selu Stričići kod Banje Luke. Odrastao je s djedom Stojanom i bakom Vidom, nakon što mu je majka Mara, kada je imao samo dvije godine, umrla pri porođaju mlađeg brata Ilije, a otac Jovan se poslije gubitka supruge zamonašio. </p><h2>Učesnik narodnog štrajka</h2><p>Period studiranja filozofije na Bečkom univerzitetu bio je književno najaktivniji za Kočića. Godine 1901., objavio je svoju prvu pripovijetku „Tuba“ u beogradskom časopisu „Nova iskra“, zatim „Đurini zapisi“ u „Bosanskoj vili“, a potom objavljuje „S planine i ispod planine“, „Jablan“, „Grob slatke duše“, „Zulum Simeona Đaka“, „Istiniti zulum Simeuna Đaka“, „Mrguda“ i „Kod Markanova točka“. </p><p>Nakon završenog studija, 1904. godine se zaposlio kao profesor Srpske gimnazije u Skoplju, a uporedo s profesorskim poslom pisao satirične članke u novinama, ismijavajući i kritizirajući austorugarsku vlast, zbog čega je dobio otkaz u Gimnaziji, te je 1905. došao u Sarajevo. </p><p>U Sarajevu je nastavio pisati članke protiv tadašnjeg režima, a učestvovao je i u velikom narodnom štrajku 1906. godine. Austrougarska vlast ga je tri puta hapsila i zatvarala, ne samo zbog učešća u štrajku, nego i zbog njegovih članaka i kritike vlasti, te ga protjerala iz Sarajeva u Banju Luku. Boravak u zatvorima, i to uglavnom u samici, ostavio je nesagledive posljedice na Kočićevo duševno zdravlje. </p><h2>Djela šest puta ekranizirana </h2><p>U Banjoj Luci Kočić je pokrenuo list „Otadžbina“, a političko djelovanje i članci donijeli su mu popularnost u narodu, koji ga je izabrao za poslanika Prvog bosanskohercegovačkog sabora 1910. godine, ali je ovu funkciju napustio 1913. zbog pogoršanja zdravlja. </p><p>Tri zbirke pripovijetki Kočič je objavio s naslovom "S planine i ispod planine", a jednu naslova "Jauci sa Zmijanja". Objavio je i dvije političko-socijalne satire: "Jazavac pred sudom" – u formi pozorišnog komada, te "Sudanija" - u obliku dijaloga. </p><p>Kočićeva djela su šest puta ekranizirana u televizijske filmove: „Jazavac pred sudom” (1963. i 1988.), „Sudanija” (1965. i 1977.), „Jauci sa zmijanja” (1974) i „Mejdan Simeuna Đaka” (1999). Posljednje godine Kočićevog života prikazane su u televizijskom filmu „Slijepi putnik na brodu ludaka” iz 2016., srbijanskog reditelja Gorana Markovića, a prema scenariju Vuleta Žurića.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Tajno vjenčanje </h2><p>Svoju životnu ljubav i saputnicu Milku Vukmanović, koja je bila jedna od prvih pismenih žena iz čelinačkog kraja, Kočić je upoznao posredstvom svoje sestre Milice koja joj je bila najbolja prijateljica. Vjenčali su se tajno 18. septembra 1904. godine, u crkvi u Romanovcima kod Bosanske Gradiške. Velika tragedija ih je pogodila kad im je trogodišnji sin Slobodan umro od tuberkuloze, 1913. godine, a 1914. su dobili kćerku Dušicu. Sinovljeva smrt pogoršala je Petrovo duševno stanje, koje je godinu prije narušeno nervnim slomom. </p><p>U januaru 1914. Petar je otišao u duševnu bolnicu u Beograd na liječenje. Bolest je pokazala koliko je bio omiljen, jer su organizirane mnoge dobrotvorne večeri za sakupljanje priloga za njegovo liječenje: u Beogradu, Klepcima, Sarajevu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Mostaru, Županjcu, Busovači i Cetinju, ali je, ipak, preminuo nakon dvije godine bezuspješnog liječenja.</p><p>Kočić je govorio da je sretan u bolnici, da tu “živi u slobodi”, jer ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom. A njegove riječi koje je izgovorio još 1908., izlazeći iz Tuzlanskog zatvora: „U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh“, pokazale su se proročanskim. </p><p>U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano Zavičajno društvo "Zmijanje", koje mu je podiglo spomenik. Spomenik su izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš, otkriven je 6. novembra 1932. godine, te proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Spomenik Kočiću podignut je i u Sarajevu. U Banjoj Luci se dodjeljuju nagrade „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“. </p><h2>Jazavac pred sudom</h2><p>David Štrbac, glavni lik Kočičeve najpoznatije pripovijetke “Jazavac pred sudom”, postojao je u stvarnom životu, a ni događaj s jazavacem nije izmišljen, jer je David zaista donio jazavca u sud i tužio ga za štetu nanesenu kukuruzima.</p><p>SUDAC: <i>O-ho ljudi, ljudi! Što još čovjek neće doživjet u ovoj budalastoj Bosni! Jazavca tužit! E, ovo je prava budala, budala nad budalama. Ama, otkud ti je došlo u glavu da jazavca tužiš?</i></p><p>DAVID: <i>Otkud mi je, veliš, došlo u glavu da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašto zakon? Zna to David, zna. Nemoj mislit da ne zna! U svašto se on pomalo razbira i uvijek zna šta je po zakonu, a šta jope nije...</i></p>

<h2>Rođen filozof Georg Vilhelm Fridrih Hegel</h2><p>Godine 1770., na današnji dan, u Štutgartu je rođen Georg Vilhelm Fridrih Hegel (Wilhelm Friedrich), čuveni filozof, predstavnik njemačkog idealizma.</p><p>Prema Hegelu, ideja je bit svega, a spoznaja je moguća tek uz pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. </p><p>Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna karakteristika Hegelovog učenja. Dijalektika, prema Hegelu, nije samo metoda, posebno ne samo vanjska vještina, nego "duša i pojam sadržaja": ona je sveobuhvatna nauka po kojoj se sve zbiva. U svemu je Hegel otkrivao dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektički hod je tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. </p><h2>“Fenomenologija duha”</h2><p>Logika je, kako je smatrao Hegel, nauka o čistoj ideji, odnosno ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja.</p><p>Čovjek je, prema Hegelu, ne samo najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, nego i duh, a stepeni duha su subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo je oblik objektivnog duha određen vanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog vanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, a ćudorednost je sinteza tog vanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; porodici, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. </p><p>Hegelov smisao za historijsko vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica,  osim u oblastima filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti, do punog izražaja došao je i u umjetnosti, religiji i filozofiji uopće kao oblicima apsolutnog duha.  Sve navedene, kao i brojne druge filozofske  teorije, Hegel je sabrao u svojim djelima, od kojih je najpoznatije "Fenomenologija duha".</p>

Govorio je da je sretan u bolnici, da tu “živi u slobodi”, jer ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom 

Prije 107 godina preminuo bh. književnik Petar Kočić

<p>Na današnji dan 1920., prije 103 godine, u Mrkonjić Gradu je rođen bosanskohercegovački legendarni sevdalija očaravajućeg glasa Zaim Imamović, vrsni interpretator, kompozitor, tekstopisac i veliki čovjek. Kada je imao samo godinu s roditeljima se preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je sam pričao, čeznuo cijeloga života. </p><p>Od 1936. godine Zaim je živio u Sarajevu, gdje je učio tekstilni zanat, ali i svirao na dvorednoj harmonici koju mu je kupio otac. Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe. Na jednoj od tih proba, na insistiranje brata i sestre, Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem Hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao. Ubrzo nakon toga Zaim je napustio tekstilni zanat i nastupao na zabavama Društva, prateći sebe na harmonici.</p>

<h2>Zaim i Šerbo</h2><p>U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušaoce, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“. </p><p>- Naša radiostanica počela je s radom 10. aprila 1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas dvojica smo na Radio Sarajevu od prvog njegovog dana! Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki “sluhist”. Znao je začas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek svirali i pjevali na radiju uživo. Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama… - govorio je Zaim o početku svoje karijere.</p><p>Kao svoje uzore u pjevanju navodio je nekadašnje pjevače Rešada Bešlagića i Sulejmana Džakića. A pjesmu „Evo ovu rumen ružu“ s kojom se proslavio, Zaim je čuo od jednog sarajevskog gospodina u kafani. Tekst ove pjesme bio je poznat, jer ga je napisao veliki bh. pjesnik Safvet-beg Bašagić, ali nije bilo poznato da postoji i muzika sve dok je Zaim nije snimio za Radio Sarajevo.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Uzor i učitelj</h2><p>Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović... Veliki Safet Isović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik.</p><p>- Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno, najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – kazivao je Safet.</p><h2>Svjetski uspjeh</h2><p>Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao. Zaimova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija.  Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marakešu, potom u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom Istoku... </p><p>Zaim je snimio mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajevo, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inozemstvu. </p><p>Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”. </p><h2>Autor pjesama</h2><p>Imamović je snimao i pjesme koje su komponirane po uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ni po čemu ne možemo razlikovati od izvornih sevdalinki, poput ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Nije zlato sve što sja”...</p><p><i>Svud po svijetu kud sam hodio,</i></p><p><i>naše želje, pozdrav prenosio</i></p><p><i>ostaće Bosna kao što je bila,</i></p><p><i>k'o biser sjajna, ponosna i mila.</i></p><p>Ovo su Zaimovi posljednji stihovi, koje je napisao u bolesničkoj postelji.</p><p>Od Zaima smo se oprostili 2. februara 1994. godine, kada je preselio na bolji svijet. I nakon 29 godina njegova zvijezda ne tamni, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem. </p><h2>Talent naslijedili sin i unuk</h2><p>Zaimov muzički talent naslijedili su sin Nedžad i unuk Damir. Nedžad je, osim pjevanja, svirao gitaru u orkestru RTVBiH, a 1983. godine, s ocem je snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“. Njegov sin, a Zaimov unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu. Damirove vrsne obrade i specifične interpretacije sevdalinkama udahnjuju svježinu, ali istovremeno čuvaju izvornu prepoznatljivost, što je svojstveno samo vrhunskim umjetnicima, a on dokazuje da to jeste, kao što je bio i njegov djed Zaim.&nbsp;</p>

Majstorskom dinamikom i pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao

Zaim Imamović: 103. godišnjica rođenja virtuoza sevdalinke 

<p>Na današnji dan 1910. godine, u Skoplju je rođena misionarka i humanitarka Majka Tereza, pod pravim imenom Anjeze Gondže Bojadžiju (Gonxhe Bojaxhiu), dobitnica Nobelove nagrade za mir 1979. godine. Više od 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima.</p><p>S osamnaest godina Anjeze je odlučila posvetiti život službi Bogu i ušla je u irski katolički red specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji. Zaredila se u katoličkoj crkvi Blažene Djevice Marije u Letnici na Kosovu.&nbsp;</p><p>U Indiju je stigla 1929. godine i započela novicijat u gradu Darjeelingu, u blizini Himalaja. Svoje prve redovničke zavjete položila je 24. maja 1931. godine, kada je uzela redovničko ime Tereza, po sv. Terezi, zaštitnici misionara.</p><p>Nakon toga je podučavala u indijskim školama, a 1946. godine, primila je, kako ga je sama nazvala, poziv unutar poziva, napustila školu i počela djelovati među siromašnima, bolesnima i umirućima, zamijenivši svoju redovničku haljinu jednostavnim bijelim pamučnim sarijem ukrašenim plavim obrubom. </p><h2>“Misionarke ljubavi”</h2><p>Godine 1950., dobila je dozvolu Vatikana za osnivanje redovničke zajednice na području biskupije, pa je u Kalkuti, iste godine, osnovala družbu „Sestre misionarke ljubavi“, koja je od početne male zajednice s vremenom prerasla u zajednicu više od 5000 redovnica u gotovo 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta, s glavnom misijom pomoći siromašnim, bolesnim i umirućim ljudima na svim kontinetima. </p><p>Također, Majka Tereza otvorila je prvi Dom za umiruće, 1952. godine, u prostoru dobivenom od grada Kalkute, nazvavši ga Dom čistog srca. Uskoro je otvorila i dom Grad mira (Shanti Nagar) za one koji pate od gube.</p><p>“Misionarke ljubavi” otvorile su potom niz domova u Kalkuti, u kojima su dijelile lijekove, zavoje i hranu, a 1955., otvoren je dječiji Dom bezgrešnog srca (Nirmala Shishu Bhavan), kao utočište za siročad i mlade beskućnike.</p><h2>Brojne nagrade</h2><p>Od 1970. godine, Majka Tereza je u cijelom svijetu prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje Bharat ratna iz 1980. godine za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD, Nagrada Albert Schweitzer i druge. </p><p>U Rimu, 1983. godine, dok je bila u posjetu papi Ivanu Pavlu II, Majka Tereza je doživjela prvi srčani udar, a drugi je imala 1989. godine, kada joj je ugrađen pejsmejker.</p><p>Godine 1991., nakon upale pluća, dok je bila u Meksiku, doživjela je dodatne srčane tegobe zbog čega je ponudila ostavku na svoju poziciju na čelu “Misionarki ljubavi”, no redovnice su tajnim glasanjem odlučile da ostane.&nbsp;</p><p>U avgustu 1996. bolovala je od malarije i ponovno imala srčane tegobe, te operirala srce, pa je ipak odstupila s čelnog mjesta “Misionarki ljubavi” 13. marta 1997. godine.</p><p>Majka tereza je preminula u Kalkuti, 5. septembra 1997. godine. </p><p>Papa Ivan Pavao II proglasio je Majku Terezu blaženom 19. oktobra 2003. godine, a 4. septembra 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom.</p>

<h2>92. godišnjica rođenja bh. slikara i skulptora Bekira Misirlića </h2><p>Prije 92 godine, na današnji dan, u Banjoj Luci je rođen Bekir Misirlić, bosanskohercegovački slikar i skulptor.</p><p>Cijeli život Misirlić je proveo u rodnoj Banjoj Luci, gdje se školovao i diplomirao lijepe umjetnosti na Pedagoškoj akademiji.  Od 1987. godine bio je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH. </p><p>Ovaj veliki i značajan umjetnik nepravedno je zapostavljen, ali njegova djela i danas prikazuju posebnost, autentičnost, originalnu neponovljivost u načinu njihove realizacije. Prije svega, izuzetno vrijedne su njegove slike, u kojima je najviše oslikavao prirodu, naročito krajiške pejzaže. Kako je sam znao često kazivati, bio je “zaljubljenik svjetlosti čarobnih prizora na Kupreškom polju, na kome je kao mladi geometar odlučio čime će se baviti do kraja života”. </p><h2>40 samostalnih izložbi</h2><p>Radio je kao nastavnik u osmogodišnjoj školi i Gimnaziji, a zatim bio prvi direktor novoosnovane banjalučke Umjetničke galerije (1970-1973). Godine 1973., u Domu kulture radio je na organiziranju izložbi, te kao voditelj likovnih kurseva. </p><p>Dobitnik je velikog broja nagrada od kojih se izdvajaju: Nagrada 27. jula, Nagrada “Veselin Masleša” Banja Luka, Nagrada Collegium artisticuma za slikarstvo, nagrade gradova Čačka, Beograda, Karlovca...</p><p>Imao je 40 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te učestvovao sa svojim djelima u velikom broju kolektivnih izložbi. Grad Banja Luka je 2004. godine Bekiru Misirliću posthumno dodijelio Zlatnu plaketu.</p><p>Najpoznatija Misirlićeva djela su: "Ljubičasti kamen", "Stari kamen kraj prozora", "Bijela pregrada", "Mali dio bašte", "Znaci prošlosti, ulje na platnu" i "Bijela visoravan".</p>

<h2>Rođen hemičar Antoan Lavoazje, osnivač moderne hemije </h2><p>Godine 1743., na današnji dan, rođen je francuski hemičar Antoan Loren de Lavoazje „Antoine Laurent de Lavoisier), osnivač moderne hemije. Njegovo ime ugravirano je na listi 72 najznačajnija francuska naučnika na Ajfelovom tornju.</p><p>Lavoazje je potjecao iz plemićke porodice, a nakon što je diplomirao ekonomiju, upisao je i studij prirodnih nauka. Bio je član Francuske akademije nauka. Otkrio je zakon o očuvanju mase, sastav vode i zraka te ulogu kisika u gorenju i disanju. Proglasivši zakon o neuništivosti materije osnovom hemijskih zbivanja, uveo je egzaktne fizikalne metode mjerenja u hemijska istraživanja. Sam je osmišljavao naprave i posuđe za pokuse, te je bio prvi hemičar koji je upotrebljavao vagu, odnosno uveo vaganje kao objektivno mjerenje. Također, prvi je dokazao da je voda spoj kisika i vodika. </p><h2>Pogubljen giljotinom</h2><p>Tokom Francuske revolucije optužen je kao monarhista, te pogubljen giljotinom u maju 1794. godine. Razlog njegovog pogubljenja je bio što je do sredstava za svoja istraživanja dolazio ubiranjem poreza. A kada su poreznici u Francuskoj revoluciji kolektivno osuđeni na smrt, i on je bio giljotiran. Jedan od članova optužnice bio je i Žan-Pol Marat (Jean-Paul) kome je Lavoazje osporio prijem u Akademiju nauka, pa se pretpostavlja da je to bio i čin osvete. </p><p>U trenutku dok je gomila nazdravljala njegovoj smrti torinski matematičar i astronom Jozef-Luis  Lagrange (Joseph-Louis) izjavio je: „Francuskoj je bio dovoljan trenutak da odrubi tu glavu, a trebat će joj sto godina da izrodi sličnu“.</p><p>Godinu nakon njegove smrti, Francuska je priznala da je Lavoazje bio nevin i lažno optužen.&nbsp;</p>

Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979. godine

Rođena misionarka i humanitarka Majka Tereza

<p>Na današnji dan 2012. godine, u Sinsinatiju, SAD, preminuo je Nil Olden Armstrong (Neil Alden), prvi čovjek koji je kročio na Mjesec. </p><p>Prije nego što je postao astronaut, Armstrong je bio oficir u Američkoj ratnoj mornarici i služio je u Korejskom ratu (1950-1953), a nakon rata je studirao i diplomirao na Univerzitetu Perdju te služio kao test-pilot pri Nacionalnom savjetodavnom komitetu za aeronautiku u postavi za letove visoke brzine. Magistrirao je aerokosmičku tehniku na Univerzitetu Južne Kalifornije.</p><h2>Dva i po sata na Mjesecu</h2><p>Svoj prvi svemirski let Armstrong je napravio kao komandni pilot letjelice Gemini, 8. marta 1966., čime je postao prvi civilni astronaut agencije NASA koji je letio u svemiru. Armstrongov drugi i posljednji svemirski let bio je kao zapovjednik letjelice Apollo 11, u prvoj misiji slijetanja na Mesec s ljudskom posadom, u julu 1969. godine. On i pilot lunarnog modula Baz Oldrin (Buzz Aldrin) spustili su se na površinu Mjeseca i proveli dva i po sata izvan letjelice, dok je Majkl Kolins (Michael Collins) ostao u orbiti oko Mjeseca u komandno-servisnom modulu Apolla. </p><p>Za taj podvig, zajedno s Kolinsom i Oldrinom, Armstrong je nagrađen Predsjedničkom medaljom slobode, koju im je dodijelio tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson (Richard Nixon). Još jedan američki predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) uručio je Armstrongu Kongresnu svemirsku medalju časti, 1978., a 2009. godine Armstrong i njegovi bivši članovi posade primili su zlatnu medalju Kongresa SAD.</p><h2>Nakon NASA-e</h2><p>Godine 1971., Armstrong je napustio NASA-u i postao univerzitetski profesor, predavajući osam godina na Katedri za aerokosmičku tehniku Univerziteta u Sinsinatiju. Poslije profesorske karijere otisnuo se u svijet biznisa.</p><p>Učestvovao je, 1285. godine, u ekspediciji najvećih istraživača na Sjeverni pol. Dobitnik je nekoliko počasnih doktorata, počasni član nekoliko kuća slavnih, te nosilac brojnih društvenih priznanja, civilnih i vojnih odlikovanja.</p><p>Armstrong je preminuo u rodnom Sinsinatiju u svojoj 83. godini života, usljed komplikacija operacije bajpasa koronarne arterije.&nbsp;</p>

<h2>Rođen Emil Teodor Kočer, švicarski ljekar i nobelovac</h2><p>Godine 1841., na današnji dan, u Bernu je rođen Emil Teodor Kočer (Theodor Kocher), švicarski ljekar i dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu 1909. godine za "svoj rad u fiziologiji, patologiji i hirurgiji štitne žlijezde".</p><p>Kočer je studirao medicinu u Cirihu, Berlinu, London i Beču, a doktorirao u Bernu 1865. godine. Od 1872. bio je redovni profesor hirurgije i direktor Univerzitetske hirurške klinike u Bernu. Osim toga, objavio je brojne radove o temama kao što su homeostaza, antisepsa, hirurške infekcije, strijelne rane, akutni osteomijelitis, teorija uklještene kile i abdominalna hirurgija.</p><p>Njegova inovativna ideja o štitnoj žlijezdi u početku je bila kontroverzna, ali mu je uspješno liječenje guše sa stalnim smanjenjem smrtnosti ubrzo donijelo priznanje – Nobelovu nagradu. Novac od Nobelove nagrade pomogao mu je u osnivanju Instituta Kocher u Bernu.</p><p>Razni instrumenti i hirurške tehnike dobile su naziv prema njemu poput Kocher-Debre-Semelaigne sindroma.</p>

<h2>123. godišnjica smrti čuvenog filozofa Ničea</h2><p>Fridrih Vilhelm Niče (Friedrich Wilhelm Nietzsche), čuveni njemački filozof, pjesnik i klasični filolog, kulturni kritičar, kompozior i psiholog, preminuo je na današnji dan 1900. godine.</p><p>Ničeove ideje su uveliko utjecale na mislioce 20. i 21. vijeka u filozofiji. Njegov opus obuhvata filozofsku polemiku, poeziju, kulturnu kritiku i fikciju, dok pokazuje naklonost prema aforizmu i ironiji. </p><p>Tvrdio je da čovjek pripada zemlji i da treba biti vjeran zemlji. Njegovo učenje se sastojalo i u tome da svijetom ne vlada zakon (logos) nego haos, i da je život borba. Smatrao je da ono što čovjek hoće jeste višak moći, pa je, prema njegovim tvrdnjama, osnova svega volja za moći i tu volju ima svaki čovjek, rekavši:" U volji sluge našao sam volju da bude gospodar". </p><h2>Najmlađi univerzitetski profesor</h2><p>Karijeru je počeo kao klasični filolog prije nego što se okrenuo filozofiji, a bio je najmlađa osoba koja je držala Katedru za klasičnu filologiju na Univerzitetu u Bazelu 1869., u dobi od 24 godine. </p><p>Nakon 10 godina morao je napustiti profesorski posao zbog zdravstvenih problema koji su ga mučili većinu života, a 1889., u dobi od 45 godina, doživio je kolaps, potom i potpuni gubitak mentalnih sposobnosti, s paralizom i vaskularnom demencijom. O njemu su se brinule, najprije majka, do njene smrti 1897. godine, a zatim sestra Elizabet Forster-Niče (Elisabeth). </p><p>Istaknuti elementi Ničeove filozofije uključuju njegovu radikalnu kritiku istine u korist perspektivizma; genealošku kritiku religije i hrišćanskog morala i srodnu teoriju morala gospodar-rob; estetska afirmacija života kao odgovor i na "smrt Boga" i na duboku krizu nihilizma; pojam apolonskih i dionizijskih sila; i karakterizacija ljudskog subjekta kao izraza suprotstavljenih volja, kolektivno shvaćenih kao volja za moć. U svom kasnijem radu Niče je postao zaokupljen kreativnim moćima pojedinca da prevaziđe kulturne i moralne običaje u potrazi za novim vrijednostima i estetskim zdravljem. </p><h2>“Natčovjek”</h2><p>Prema Ničeovim tvrdnjama, moral jakih se razlikuje od morala slabih i zato sve vrijednosti treba preispitivati, čime je uspostavio ideal novog čovjeka – "natčovjeka". Natčovjek je budućnost, on ima snažno izraženu volju za moći; razlikuje se od običnih ljudi jer ima hrabrost, odgovornost i ne boji se opasnosti – on je smisao Zemlje. </p><p>Niče je tvrdio da svijet nije završen, da se sve ruši i ponovo gradi i govorio da je takav krug bitka. Natčovjek se ne boji tog vraćanja i prihvata život i ponavljanje. Smatrao je da evolucija čovjeka nije završena i da je sljedeća faza natčovjek - ne jedan narod, niti nacija, nego čovječanstvo.</p>

On i pilot lunarnog modula Baz Oldrin spustili su se na površinu Mjeseca i proveli dva i po sata izvan letjelice

Preminuo Nil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec

<p>Na današnji dan 79. godine, u erupciji vulkana Vezuv nestali su rimski gradovi Pompeji, Herkulanej i Stabija, a hiljade ljudi je poginulo. Ispod vulkanskog pepela i lave Pompeji su ostali dobro očuvani i danas svjedoče o životu i kulturi Rimljana tog vremena.</p><p>Pompeji se prvi put u historiji spominju 310. godine prije nove ere. Prije kobne erupcije, vulkan Vezuv je mirovao više od 1500 godina, pa stanovnici Pompeja, Herkulaneja i Stabije nisu bili svjesni opasnosti koja im je prijetila. Oko podneva, 24. avgusta 79. godine, Vezuv se probudio. Mnogi stanovnici Pompeja su pobjegli, ali ih je gotovo 2000 ostalo u gradu, sklonivši se u podrume svojih kuća, nadajući se da će se tako spasiti. Međutim, spasa nije bilo, krovovi kuća u Pompejima, građeni da izdrže jaču kišu, ubrzo su počeli pucati pod težinom vulkanskih ostataka.</p><h2>Erupciju opisao Plinije Mlađi</h2><p>Detaljan opis te erupcije Vezuva poznat je zahvaljujući Pliniju Mlađem koji je i sam bio svjedok kataklizme. U dva pisma koja je napisao povodom smrti svog ujaka Plinija Starijeg na zahtjev Kornelija Tacita, precizno je opisao opažanja koja su kasnije potvrđena istraživanjima arheologa. </p><p>Plinije Stariji je tada bio zapovjednik rimske ratne mornarice u obližnjem Mizenu, čiji su brodovi oko 17 sati krenuli da spašavaju Pompejce. Ali, jak vjetar i tama koja je zahvatila grad onemogućili su pristup luci, pa su brodovi produžili dalje prema Stabiji. Kako su se brodovi previše približili ostacima koje je Vezuv izbacio u Stabiji, Plinije Stariji je, omamljen plinovima koje je donio oblak, umro. I Herkulanej, gdje je živjelo od 4000 do 5000 ljudi, bio je spaljen, a nakon završetka erupcije prekriven s gotovo 25 metara vulkanskih naslaga.  </p><h2>Zaštićena svjetska baština</h2><p>Iako su već krajem 16. vijeka otkriveni ostaci Pompeja, a prva iskopavanja počela sredinom 18. vijeka, tek 1860. godine italijanski arheolog Đuzepe Fjoreli (Giuseppe Fiorelli), kao voditelj arheološkog istraživanja Pompeja, svojim preciznim načinom proučavanja arheoloških naslaga, promatranja, bilježenja, čuvanja pronađenih nalaza i izvještavanja o rezultatima istraživanja doprinio je očuvanju drevnih Pompeja i stvaranju modernih arheoloških metoda. </p><p> </p><p> </p><p>Među ostacima Pompeja pronađen je čitav niz građevina koje dočaravaju svakodnevni život građana: brojna kupališta, pekare s mlinovima, javne kuće, svetišta, pozorišta, javni ured za kontrolu težine i mjera te tržnice. Groblja u kojima su sahranjivani stanovnici grada nalazila su se s vanjske strane gradskog zida, duž gotovo svake ulice kojom se ulazilo u grad. Veličanstveni ostaci građevina i brojni predmeti oduševljavaju turiste i naučnike, a posebno su dirljivi ostaci zagrljenih supružnika i roditelja u zaštitničkom zagrljaju s djecom.</p><p>Pompeje, Herkulanej, Stabiju i ostale gradove uništene razornom erupcijom Vezuva 79. godine UNESCO je, 1997., uvrstio među zaštićenu svjetsku baštinu.</p>

<h2>Rođen argentinski pisac Jorge Luis Borges </h2><p>Godine 1899., na današnji dan, u Buenos Airesu je rođen argentinski pisac Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes), jedan od najvećih pisaca 20. vijeka, koji je obilježio hispanoameričku literaturu i snažno utjecao na mnoge svjetske pisce.</p><p>Borgesov otac Jorge bio je španskog i portugalskog, a dijelom engleskog porijekla, pa je u njihovoj kući govoreno i španskim i engleskim jezikom, te je Borges od ranog djetinjstva naučio oba jezika. Godine 1914., porodica Borges seli u Ženevu, u Švajcarsku, gdje je Borges naučio i francuski jezik i njemački jezik, te diplomirao na Ženevskom univerzitetu 1918. godine.</p><p>Tri godine potom, 1921., Borges se s porodicom vraća u Buenos Aires, gdje započinje svoju karijeru pišući pjesme i eseje koje objavljuje u literarnim časopisima. Njegova prva zbirka pjesama “Fervor de Buenos Aires” objavljena je 1923. godine, kada je postao urednik literarnog dodatka novinama “Crítica”. U narednim godinama radio je kao literarni saradnik za izdavačku kuću “Emece Editores” i pisao sedmične kolumne za “El Hogar”, koje su izlazile od 1936. do 1939. godine.</p><h2>Uspješan predavač</h2><p>Kada je, 1946. godine, Juan Perón došao na vlast u Argentini, Borges je dobio otkaz iz Općinske biblioteke “Buenos Aires”, u kojoj je radio skoro 10 godina. Nakon otkaza, a i zbog vida koji mu je počeo slabiti, te bez mogućnosti da se uzdržava kao pisac, Borges je počeo raditi kao predavač. Uspjeh kao predavača učinio ga je javnom osobom, te mu donijelo položaj predsjednika Argentinskog društva pisaca i profesora engleske i američke književnosti u Argentinskom udruženju engleske kulture. </p><p>Prema Borgesovoj kratkoj priči »Emma Zunz«, 1954. godine, snimljen je film “ Días de odio” u  režiji Argentinca Leopolda Torea Nilsona (Torre Nilsson). U to vrijeme Borges je počeo i pisati scenarije.</p><p>Od 1956. do 1970. godine Borges je radio kao profesor književnosti na Univerzitetu u Buenos Airesu, te privremeno na raznim drugim univerzitetima.</p><p>Borges je preminuo od raka jetre u Ženevi, 1986. godine.&nbsp;</p>

Veličanstveni ostaci građevina i brojni predmeti danas oduševljavaju turiste i naučnike

Godine 79., vulkan Vezuv lavom prekrio Pompeje, Herkulanej i Stabiju

<p>Na današnji dan, 1912. godine, u Pitsburgu je rođen Džin Keli (Gene Kelly), slavni holivudski glumac, plesač, pjevač, koreograf i režiser. Najpoznatiji je po ulogama u nekad najgledanijem filmskom žanru - mjuziklu. </p><p>Iako je Keli je diplomirao ekonomiju i novinarstvo na Univerzitetu u Pitsburgu, posao instruktora plesa, kojim se izdržavao tokom studija, utjecao je i na njegovu profesionalnu orijentaciju, pa se početkom tridesetih godina definitivno odlučio za poziv plesača. </p><p>Plesačku i koreografsku karijeru započeo je 1938. na Brodveju, nastupajući kao zborist u mjuziklu. Stekavši ubrzo ugled kao vrstan koreograf i plesač u uspješnim predstavama, 1942. godine, dobija uloge i u filmovima. </p><h2>„Pjevajmo na kiši“</h2><p>Glavne uloge u muzičkoj komediji o peripetijama američkog slikara "Amerikanac u Parizu" i muzičkom filmu "Pjevajmo na kiši" vinule su Kelija u zvjezdano holivudsko nebo, a svojim izgledom, glasom, spontanom glumom i akrobatikom svog plesa osvojio je simpatije publike.</p><p>Film „Pjevajmo na kiši“, koji je premijerno prikazan 27. marta 1952. godine, prema mišljenju mnogih filmskih djelatnika i kritičara, najuspješniji je mjuzikl svih vremena. </p><p>Američka filmska akademija nagradila je Kelija, 1951. godine, Oskarom za doprinos filmskoj koreografiji. Od 1956. Keli se i samostalno bavio režijom muzičkih filmova od kojih su najuspješniji "Poziv na ples" i "Hello Dolly". </p><p>Preminuo je 2. februara 1996. godine, od posljedica moždanog udara.</p>

<h2>Međunarodni dan sećanja na trgovinu robljem i njenu zabranu</h2><p>Danas se obilježava Međunarodni dan sjećanja na trgovinu robljem i njenu zabranu. Ustanovljen je 23. avgusta 2004. godine od Ujedinjenih nacija, u znak sjećanja na početak pobune zarobljenih Afrikanaca na otoku Santo Domingo, današnji Haiti, gdje su prije 215 godina, crni robovi organizirali ustanak koji je bio značajan za ukidanje trgovine crnim robljem. Više od 10 milona stanovnika afričkog kontinenta bili su žrtve trgovine robljem, kada su kao robovi dovezeni u Južnu i Sjevernu Ameriku. </p><p>Premda je službeno ukinuto, robovanje kao pojava nije nestalo, jer još postoje razni oblici prisilnog rada koji su rašireni u Africi. Tako je u Mauritaniji ropstvo zemljoradničkog stanovništva službeno ukinuto tek 1981. godine. Ali, u nekim krajevima još postoje “gospodari” koji smatraju kako imaju punu vlast nad svojim robom, kako ga mogu posuditi, unajmiti i prodati.</p><p>Na Obali Slonovače uvriježila se sve donedavno pojava djece-robova, koji su radili na plantažama kakaa i kafe. Tu djecu-robove vlasnicima plantaža unajmljivale su siromašne porodice.</p>

<h2>97. godišnjica smrti glumca Rudolfa Valentina</h2><p>Godine 1926., na današnji dan, u Njujorku je preminuo holivudski glumac i zavodnik Rudolf Valentino (Rudolph), najpopularnija filmska zvijezda početkom 20. vijeka. Njegova iznenadna smrt u 31. godini zatekla je sve, te izazvala masovnu histeriju, posebno ženske publike.</p><p>Valentino je rođen 6. maja 1895., u Kastelaneti, u Italiji. Otac mu je preminuo kad je Rudolf imao 11 godina, a kad je navršio 18, odselio se s majkom u SAD, u Njujork, radeći razne poslove, uključujući i baštovanstvo i konobarisanje, kako bi preživjeli. </p><p>Zbog neimaštine je napustio Njujork i priključio se pozorišnoj trupi s kojom je nastupao u mjuziklu širom zapadne obale SAD, a potom je otišao u Los Anđeles, gdje je radio kao žigolo, odnosno zarađivao kao "taksi plesač", tj. plesni partner ženama koje na "plesove" nisu htjele ići same, ali je uporedo tražio uloge u filmovima. </p><h2>Ogromna popularnost</h2><p>Ispočetka se pojavljivao u malim ulogama i to uglavnom likovima "latino negativaca". Prvu glavnu ulogu ostvario je u nijemom filmu "Četiri jahača apokalipse", 1921. godine, a scena u kojoj njegov lik pleše tango preko noći mu je donijela status holivudske senzacije.</p><p>Uskoro, nakon što je premijerno prikazan romantični film "The Sheik", u kojem je glumio glavnog lika, Valentino preko noći postiže ogromnu popularnost. Taj film je u samo prvoj godini prikazivanja zaradio milion dolara, postavši jedan od najunosnijih filmova tog doba. Osim toga, "The Sheik" je od Valentina napravio seks simbola. Žene svih uzrasta širom svijeta “poludjele” su za njegovim "egzotičnim" izgledom i prodornim pogledom. </p><h2>Seks simbol</h2><p>Rudolf nije bio sretan zbog imidža koji mu je napravio film "The Sheik", ali je usljed dugova bio prisiljen da prihvati ulogu u nastavku filma, koji ga je potvrdio njegov status seks simbola. Nastavak, naslova "The Son of The Sheik", doživio je očekivani uspjeh na blagajnama kina 1926. godine. Žene su i dalje za njim ludjele, a muškarci su počeli oponašati njegovu frizuru koja je dobila ime "vaselino".</p><p>Dok je snimao nastavak “The Sheika”, Valentino je bio lošeg zdravstvenog stanja, te je samo mjesec nakon premijere preminuo, 23. avgusta 1926. godine. Uzroci smrti bili su upala slijepog crijeva i pucanje čira. </p><p>Na ulici ispred njujorškog pogrebnog doma tog “dana kada je Holivud plakao", kako su mediji nazvali dan glumčeve smrti, sakupilo se više od 100.000 ljudi koji su htjeli da se oproste od slavnog glumca. Valentinovo tijelo vozom je poslato natrag u Holivud, gdje je sahranjen.&nbsp;</p>

Film „Pjevajmo na kiši“, prema mišljenju mnogih filmskih djelatnika i kritičara, najuspješniji je mjuzikl svih vremena

Rođen Džin Keli, slavni holivudski glumac i plesač 

<p>Na današnji dan 1988. godine, u Sarajevu je preminuo bosanskohercegovački glumac Rejhan Demirdžić, čuveni Uzeir iz dvojca “Momo i Uzeir” koji je svojim komičnim skečevima uveseljavao bh. i regionalnu publiku, a po kojima se danas UNITIC-ovi neboderi u sarajevskom naselju Marijin Dvor neformalno nazivaju Momo i Uzeir.</p><p>Prvu ulogu Demirdžić je ostvario ratne 1943. godine u predstavi “Lako je muškarcima” rediteljice Lidije Mansvjetove. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, odlazi iz Sarajeva te ostvaruje brojne pozorišne uloge u gradovima širom Jugoslavije, a poslije 10 godina, 1955., vraća se u Sarajevo, gdje dobiva angažman u Narodnom pozorištu. </p><h2>Momo i Uzeir</h2><p>Demirdžić je ostvario brojne uloge u teatru, na filmu, televiziji i radiju, a jedna od kultnih bh. tv-serija bila je “Karađoz”, snimana na arhaičnom bosanskom jeziku, u kojoj je igrao glavnu ulogu Husametin-bega. Iako je u toj ulozi briljirao, kao i u gotovo svim koje je igrao, ostao je ovjekovječen kroz ulogu u popularnoj zabavno-humorističkoj emisiji “Cik-cak” tadašnjeg Radija Sarajevo, čiji su centralni likovi bili Momo i Uzeir. U toj radijskoj emisiji glasove glavnim likovima “posudila” su dvojica najboljih prijatelja, glumaca i Sarajlija: Rudolf Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić. </p><p>Popularnost Mome i Uzeira prenijela se i na tv-ekrane, gdje su dva glumca, obučena u tradicionalnu odjeću iz nekih prošlih vremena, na arhaičnom jeziku protkanom humorom pričala o potpuno banalnim pojavama, držeći publiku “zakovanu” pred svojim televizorima.</p>

<h2>Rođena američka književnica Doroti Parker</h2><p>Godine 1893., na današnji dan, rođena je američka književnica Doroti Parker (Dorothy), najpoznatija po svojim dovitljivim, duhovitim izjavama i opaskama.</p><p>Dorotin otac bio je uspješan proizvođač odjeće, ali je posao prije njegove smrti propao, zbog čega je Doroti bila primorana da se sama uzdržava, najprije kao pijanistica u školi plesa, a kasnije kao kolumnistica i književnica. Već 1914. godine napisala je prvu pjesmu za časopis “Vanity Fair”, a kao 22-godišnjakinja obavljala je urednički posao u “Vogueu”. </p><p>Kada je 1925. godine izašao prvi broj časopisa “The New Yorker”, Dorotino ime se našlo među članovima uredništva, a već naredne godine objavila je svoju prvu zbirku poezije “Enough Rope”. Potom su uslijedile zbirke “Sunset Gun”, “Death and Taxes”, “Laments for the Living”...</p><h2>Srčani udar</h2><p>Godine 1929., osvojila je Nagradu O. Henry za autobiografsku kratku priču “Big Blonde”. Ranih 30-ih, pisala je kratku fikciju i recenzije drama za “The New Yorker”. Nakon udaje za glumca i pisca Alana Kempbela (Campbell), 1934. u Nju Meksiku, preselila se sa suprugom u Los Anđeles, gdje su zajedno radili na scenarijima za filmove. Tako su, 1937. godine, nominirani za Oskara za film “Zvijezda je rođena”. Rastali su se 1947., te ponovo vjenčali 1950. godine.</p><p>U kasnijem periodu života, Doroti je nailazila na poteškoće, a veliki društveni angažman nije joj olakšavao život u tadašnjem američkom društvu, koje je ljevičarke poput nje smatralo prijetnjom i opasnošću.</p><p>Doroti Parker umrla je od posljedica srčanog udara u 73. godini.&nbsp;</p>

Jedna od kultnih bh. tv-serija bila je “Karađoz”, snimana na arhaičnom bosanskom jeziku, u kojoj je igrao glavnu ulogu Husametin-bega

Rejhan Demirdžić i Rudi Alvađ kao Uzeir i Momo 

Preminuo bh. glumac Rejhan Demirdžić, čuveni Uzeir

<p>Na današnji dan 1631., prema „Necrologiumu Bosnae Argentinae“, koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, u Olovu je preminuo fra Matija Divković, kojeg su mnogi nazivali misionarom bosanske duše.</p><p>Franjevačka provincija Bosna Srebrena nastala je u 13. vijeku, kada su, prema nalogu pape Nikole IV, u srednjovjekovnu Bosnu stigla dvojica franjevaca „vična jeziku dotične zemlje“, kako bi formirali franjevačku provinciju, koja se uspjela očuvati sve do danas, kada bilježi 732 godine postojanja i djelovanja na ovim prostorima. </p><p>U početku su franjevci uglavnom školovali vlastiti katolički vjerski podmladak, a od 17. vijeka šire svoju književnu djelatnost na narodnom jeziku, izlazeći iz crkvenog okrilja među puk, objavljujući poučne knjige dostupne svima, ne samo kleru. </p><h2>Najznačajniji franjevac</h2><p>Najpoznatiji i najznačajniji franjevac u historiji BiH jeste fra Matija Divković, prvi naš književnik koji je svoja djela pisao posebnim tipom ćirilice - bosančicom. Rođen je 1563. godine u Jelaškama kod Vareša. U Franjevački red stupio je, najvjerovatnije, u Olovu, gdje je završio niže obrazovanje, a zatim je teologiju završio u Italiji, što se također pretpostavlja, jer je znao latinski i italijanski jezik. Podaci o Divkovićevom životu i radu znaju se samo prema naznakama u naslovima i uvodima njegovih djela, iz kojih se vidi i da je najveću finansijsku podršku za štampanje djela dobijao od bogatih bosanskohercegovačkih katoličkih trgovaca. Poznato je i da je kao kapelan služio u Sarajevu (od 1609.), da je kasnije bio u Kreševu i u Gradovrhu (kao lektor), te da je radio u Olovu.</p><p>U znak zahvalnosti za finansijsku podršku Divković je svoja djela posvećivao pojedincima, poput uglednog Sarajlije Antuna Gregurevića i njegovog sina Pave, koji su mu pomogli da odštampa „Nauk karstianski za narod slovinski“, 1611. godine. Taj tzv. veliki „Nauk karstianski“ imao je 300 stranica, koje fra Matija, kako je zapisao: „ ...istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.“ Tada je, također, preveo i objavio „Sto čudesa aliti zlamenia blažene i slavne Bogorodice i divice Marie“, koje je posvetio Ivanu Nikoli Matijaševiću, sarajevskom prokuratoru Male braće. </p><h2>Štamparija u Mletačkoj republici</h2><p>Radi štampanja svojih knjiga fra Matija je 1611. godine boravio u Mletačkoj republici, u Veneciji, a 1612. godine počeo je u samostanu Kreševo pisati svoje  „Besiede“, zahvalivši se za finansijsku podršku makarskom biskupu fra Bartolu Kačiću. „Besiede Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta“ završio je u Olovu 1614., te ih također štampao u Veneciji, 1616., kao i tzv. mali „Nauk“ (Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi), na 400 stranica. Mali „Nauk karstianski“ pisan je u obliku dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi i proza, različitog pobožno-poučnog sadržaja, a bio je najčitanija knjiga u Bosni i Hercegovini.</p><p>Svoja djela Divković je pisao, kako je sam govorio, na „slovinskom“, bosanskom jeziku, pismom bosančicom, koje je malo preradio, našavši način kako da označi neke glasove, poput  »lj« i »nj«. Kako nigdje u BiH nije bilo štamparskih slova za bosančicu, fra Matija se zaputio u Veneciju, gdje je u štampariji Petra Bertana dao izliti slova bosančice prema svom opisu i želji. </p><h2>Čitanka za narod</h2><p>Međutim, treba reći i da fra Matijina djela nisu originalna, što je i on sam izričito naglašavao. Njegov »Nauk karstianski« rađen je prema sličnim stranim djelima (Belarmina i Ledesme), »Sto čudesa« se oslanja na djela Nijemca Ivana Herlota, a »Besjede« na djela inozemnih pisaca V. Pepina, Bustija i V. Fererija. Ipak, ta djela nose pečat Divkovićeve ličnosti i tadašnje Bosne, jer ih je on prilagođavao ljudima svoga kraja i njihovim potrebama, negdje proširujući, a negdje tumačeći prevedeni tekst, dajući ogroman doprinos, ne samo franjevačkoj, nego uopće književnoj historiji naše zemlje, pa ga s pravom nazivamo ocem bosanskohercegovačke književnosti.</p><p>Svojim misionarskim djelovanjem fra Matija je iskazivao veliku ljubav prema svojoj zemlji i narodu, čuvajući i njegujući njegovu bosansku dušu, jer, osim što su bila vjerska i poučna, njegova djela su bila omiljeno štivo, „čitanka za narod“, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Dalmaciji. Njihova veličina pokazala se još za njegovog života, a pogotovo nakon njegove smrti. Takozvani mali „Nauk karstianski“, prema procjenama stručnjaka, imao je 25 izdanja. Italijanski putopisac opat Alberto Fortis zapisao je u svojoj knjizi »Putovanje po Dalmaciji« da su vjernici u Dalmaciji znali »ispraviti svećenika, ako bi se u izlaganju udaljio od Divkovića“, što je još jedan dokaz da su fra Matijina djela dio neprocjenjivog narodnog blaga.</p><p>U rodnim Jelaškama bh. velikanu fra Matiji Divkoviću podignut je spomenik, a BH Pošta je 2016. godine izdala markicu s njegovim likom.</p>

<h2>Rođen srbijanski glumac Marinko Madžgalj </h2><p>Godine 1978., na današnji dan, u Beogradu je rođen Marinko Madžgalj, srbijanski pozorišni, filmski i televizijski glumac, te pjevač benda "Flamingosi".</p><p>Marinko je odrastao u Kotoru, a nakon diplomiranja, 2000. godine, na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, odmah je krenuo s angažmanima u brojnim pozorišnim, filmskim i televizijskim uloga, a bio je uspješan i kao pjevač i voditelj.</p><p>S prijateljem novinarom i voditeljem Ognjenom Amidžićem osnovao je bend "Flamingosi", s kojim su postigli veliku popularnost i uspjeh,  iako su više puta naglašavali da su "Flamingosi" nastali u želji da zabave najuži krug prijatelja.</p><h2>Bolest i smrt</h2><p>Madžgalj se proslavio ulogama u komedijama “Crni Gruja” i “Drug Crni u NOB-u”, ljubavnim dramama “Ranjeni orao” i “Greh njene majke”, a briljirao je i u pozorištu, posebno na sceni Ateljea 212 u predstavama “Sedam i po”, “Zbogom SFRJ”, “Sveti Georgije ubiva aždahu”, “Avgust u okrugu Osejdž” i “Kazimir i Karolina”... Igrao je i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu: “Šine”, “Hamlet”, “Govornica”, “Molijer”, “Kako vam drago”, “Zapisi iz podzemlja”, “Iz junačkog života građanstva”, zatim u Bitef teatru, Narodnom pozorištu, Pozorištu Slavija, Dadovu i Madlenianumu.</p><p>Kada je imao 37 godina, dijagnosticiran mu je karcinom pankreasa, koji je bio u posljednjem stadiju, te su mu ljekari saopćili da mu je ostalo još samo tri mjeseca života, koje je on, prema riječima prijatelja i porodice, proživio najbolje što je mogao.&nbsp;</p>

Rođen Ferdinand Porše, tvorac Volkswagenove "bube"

Rođen Skender Kulenović, bh. velikan pisane riječi

Prije 16 godina preminuo Safet Isović, najblistaviji glas sevdaha

Rođen Roki Marćano, jedini neporaženi teškaš u historiji boksa

U automobilskoj nesreći u Parizu poginula princeza Dajana

Međunarodni dan nestalih osoba

Slavna glumica Ingrid Bergman preminula na svoj 67. rođendan

Rođen jedan od najvećih evropskih književnika Johan Volfgang fon Gete

Prije 107 godina preminuo bh. književnik Petar Kočić

Zaim Imamović: 103. godišnjica rođenja virtuoza sevdalinke

Rođena misionarka i humanitarka Majka Tereza

Preminuo Nil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec

Godine 79., vulkan Vezuv lavom prekrio Pompeje, Herkulanej i Stabiju

Rođen Džin Keli, slavni holivudski glumac i plesač

Preminuo bh. glumac Rejhan Demirdžić, čuveni Uzeir

Prije 392 godine preminuo fra Matija Divković, otac bh. književnosti

Rođen Ferdinand Porše, tvorac Volkswagenove "bube"

Rođen Skender Kulenović, bh. velikan pisane riječi

Prije 16 godina preminuo Safet Isović, najblistaviji glas sevdaha

Rođen Roki Marćano, jedini neporaženi teškaš u historiji boksa

U automobilskoj nesreći u Parizu poginula princeza Dajana

Međunarodni dan nestalih osoba

Slavna glumica Ingrid Bergman preminula na svoj 67. rođendan

Rođen jedan od najvećih evropskih književnika Johan Volfgang fon Gete

Prije 107 godina preminuo bh. književnik Petar Kočić

Zaim Imamović: 103. godišnjica rođenja virtuoza sevdalinke

Rođena misionarka i humanitarka Majka Tereza

Preminuo Nil Armstrong, prvi čovjek koji je kročio na Mjesec

Godine 79., vulkan Vezuv lavom prekrio Pompeje, Herkulanej i Stabiju

Rođen Džin Keli, slavni holivudski glumac i plesač

Preminuo bh. glumac Rejhan Demirdžić, čuveni Uzeir

Prije 392 godine preminuo fra Matija Divković, otac bh. književnosti