Nagla urbanizacija koja se dešavala u 20. i 21. stoljeću, ne samo na našim prostorima nego i na evropskim, ostavila je svoje tragove i u današnjem vaktu. Nova tehnološka era kojoj su se stanovnici prilagođavali promijenila je i način života.

Način života

- Tako se može reći da balkanske, pa tako i naše, bosanske prostore ništa nije mimoišlo. Načinom takvog života koji je u jednu ruku olakšan u odnosu na stare generacije, sarajevski, kao i ostali bosanski prostori izgubili su mnogo toga, posebno neki svoj mir koji su stoljećima imali - ističe Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i vrsni poznavalac historije grada. 

Naravno da ni Sarajevo, kao ni njegovi građani nisu bili pošteđeni. Treba istaći da je taj šarm, kako bi modernisti kazali „romantizam“, polako nestao. Danas kroz pisane tragove putopisaca koji su prolazili kroz ovu dolinu, kao i sjećanja građana i prepričavanja s koljena na koljeno, mi smo danas upoznati s tim kako je to bilo i kako se nekada ovdje živjelo.

Još prije nego što je utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Ishaković postavio temelje, sredinom 15. stoljeća, postojala su srednjovjekovna sela na okolnim brdima koja će se vremenom integrirati u gradsko jezgro, a koje će biti zapamćeno po svojoj otvorenosti prema svemu što je drugačije.

Tako će ova dolina biti prepoznatljiva i po svojoj multietničnosti, navodi Garibija.

Grad polako postaje centralno mjesto ovih širih geografskih prostora. Počele su nicati mahale jedna za drugom, a centralno mjesto mahale obično su bili vjerski javni objekti. Te mahale su bile spojene sokacima ili ulicama, mada u pravom prijevodu s turskog jezika sokak se može prevesti kao ''put pored kuće''.

Ti sokaci sa svojim mahalama, ali i čaršijama, gdje su nikli hanovi, karavan saraji, bezistani i hamami, prikazivali su Sarajevo kroz putopise francuskih i njemačkih putopisaca koji su na poseban način ispisivali priče o našem šeheru.

Tekuća voda

Ljepota tih mahala i sokaka bila je ukrašena i tekućom vodom, a kako i ne bi kada je svaka mahala imala svoje česme. Tako je ostalo zapisano da je dolaskom Austro-Ugarske u Sarajevu bilo 104 mahale i 156 javnih česmi po raznim sokacima, bez navođenja brojnim česmi koje su bile u džamijama, hanovima, tekijama i banjama. 

Sve te česme su bile povezane svojim vodovodima, neki većim, neki manjim, u dužini višoj od 60 kilometara, navodi Garibija. Obično su ti naši sokaci bili kaldrmisani, a ponegdje i popločani, nastanjeni stanovništvom koje se kroz svoje druženje i blizinu pomagalo i vodilo brigu o socijalnoj kategoriji, imajući u vidu da vjernik ne može biti onaj koji skriva svoj pogled od sirotinje. Taj duh isprepleten različitim vjerskim zajednicama davao je šarm sarajevskim sokacima, gdje su se dobrota, hrabrost i dobročinstvo osjećali među stanovnicima.

Bitno je istaći, dodaje Garibija, da je austrougarska vlast zabilježila po ulasku u Sarajevo više od 50 hanova i karavan saraja, gdje se najvećim dijelom musafirima, to jest gostima nisu naplaćivale usluge. Čak se i hrana besplatno jela u imaretima, kako za goste tako i za stanovnike grada.

Veliki budžeti

Te velike budžete nije osiguravala vlast, nego vakifi koju su i izgradili ovaj grad. U tim mahalama gdje su rasli naši preci bilo je upisano 328 sokaka i čikmi, to jest slijepih sokaka, svaki zaseban za sebe, a gdje je centralno mjesto bila česma s tekućom vodom, kojoj su se i putopisci divili. 

Šta je zapazio francuski putopisac

Primjera radi, jedan od francuskih putopisaca Poulet početkom 17. stoljeća posjetio je ovu dolinu, a prilikom prolaska kroz Sarajevo na svom putu iz Dubrovnika bio je iznenađen tekućom vodom i sokacima, s obzirom na to da Pariz u svojoj okolini u taj vakat nije imao vodovoda.

Vremena su prolazila, sjaj i ljepota sokaka polako su nestajali.