Najstariji zapisi o raku dojke datiraju 1600 godina prije nove ere. Radi se o papirusu dugom 4,68 metara, na kojem je opisano 48 hirurških slučajeva, od čega osam bolesti dojke, a od toga sigurno jedan raka dojke (45. slučaj).  

Taj papirus je poznat kao nalaz Edvina Smita (Edwin Smith, Teba 1862. godine), a pretpostavlja se da ga je napisao Imhotep, koji je u starom Egiptu proglašen bogom. To je ujedno i najstariji ljekarski zapis na papirusu.

Pretpostavlja se da je taj papirus zapravo prepis iz 1600. godine p.n.e, a prvobitni papirus bio je znatno stariji, oko 3000 godine p.n.e. U njima se opisuje kauterizacija raka dojke instrumentom koji bi odgovarao nekoj vrsti žarača, no autor papirusa zaključuje kako nema uspješnog liječenja raka dojke.

Prvo izlječenje

Slavna pacijentkinja s kraja VI stoljeća p.n.e., kraljica Atosa, Kirova kćer i Darijeva žena, navodno je bolovala od raka dojke. Herodot (grčki historičar) kaže da je "imala na dojci oteklinu (phyma) koja je pukla i počela se sve više širiti".

Ipak, potpuno izlječenje, koje je bez mutilacije grudi postigao perzijski ljekar Democedes iz Krotona, navodi na mišljenje da se kod Atose radilo o mastitisu, a ne o zloćudnom tumoru.

Herodot (525. godine p.n.e.) je opisao slučaj Alase, Kirove kćerke koja je sama napipala čvor u svojoj dojci, ali ga je skrivala sve dok nije probio kožu kao "živa rana". Tada je njen otac pozvao čuvenog liječnika, koji je "uspješno" izvadio djevojci tumor iz dojke.

Celzo prepoznaje vrijednosti hirurškog zahvata kod ranog raka dojke te govori da se samo mali rak dojke može ukloniti, dok su ostali tumori samo iritirani bilo kojim pokušajem liječenja.

 Prvi opis operacije

Hipokrat (460 godine p.n.e.) razlikuje "dobroćudne" od "zloćudnih" tumora i smatra da je rak dojke neizlječiv. U skladu sa doktrinom grčkog liječnika Galena (130.-200. godine p.n.e.), glavni etiološki činilac raka dojke bila je melanholija. Terapija se sastojala od specijalnih dijeta te egzorcizma (istjerivanje đavola).

Prvi opis operacije raka dojke pripisuje se Leonidusu iz Aleksandrije u prvom stoljeću naše ere. Postupak mu se sastojao u rezu kože na nezahvaćenom dijelu, a za zaustavljanje krvarenja koristio se kauterizacijom. Rezanje i paljenje ponavlja dok se ne ukloni cio tumor i dojka, a ranjena površina ne pokrije krastom nastalom paljenjem.

Engleski liječnik Thommas Willis (1621.-1675.) daje definiciju tumora koja se gotovo ne razlikuje od današnje, gdje je tumor "poremećaj rastenja primarno obilježen prekomjernim, neprestanim i fiziološkim potrebama organa potpuno nesvrsishodnim umnožavanjem stanica".

Za vrijeme renesanse, Andreas Vesalius (holandski anatom, koji je preispitao medicinske doktrine Aristotela i Galena i čija je knjiga "De Humani corporis fabrica" činila osnovu za moderna istraživanja) preporučivao je mastektomiju kao i ligature (suture) za kontrolu krvarenja, umjesto kauterizacije.

Prva saznanja o limfnim čvorovima

Da se rak dojke može proširiti u regionalne aksilarne limfne čvorove prvi je prepoznao liječnik Le Dran (1685. - 1770.). On je prvi primijetio i lošiju prognozu bolesnika sa zahvaćenim limfnim čvorovima.

Prvi epidemiološki podaci o raku dojke potiču iz bolnice Middlesex u Londonu, u kojoj su od 1791. do 1805. hospitalizirani i pažljivo registrirani slučajevi raka dojke, među njima i 250 bolesnica koje su odbile liječenje.

U 18. stoljeću anatomska saznanja su preciznija, ali hirurško liječenje dojke koje je u početku bilo često, u drugoj polovini stoljeća zaostaje, bilo zbog infekcija koje prate operacijske zahvate, bilo zbog nedovoljnog ublaživanja boli, ali i zbog nekritički izvedenih opsežnih mutilacija i s tim u vezi loših krajnjih rezultata.

Uvođenjem opšte anestezije 1846., antisepse 1867. i mikroskopskih histoloških pretraga, medicina i hirurgija uzimaju novi zamah. Prvo svjetlo u tužnoj sudbini bolesnica s rakom dojke dolazi sa Halstedom i Meyerom, koji 1894. godine istovremeno, a nezavisno jedan o drugom, objavljuju svoju operaciju i rezultate u liječenju raka dojke. Prikazuju, za to doba superiornu lokalnu kontrolu bolesti koja se dobije en bloc radikalnom resekcijom dojke.

Legenda o Agati iz Katanije

Zaštitnica žena od bolesti dojke je sveta Agata. Prema legendi, izuzetno lijepa djevojka iz bogate i ugledne porodice živjelaje u Kataniji na Siciliji za vrijeme vladavine rimskog cara Decija (200.-251. godine), koji je tamo poslao svog namjesnika Kvintijana. Kad je čuo za mladu i lijepu Agat Kvintijan je naredio da mu je dovedu i zatražio da mu postane ljubavnica. Agata je to odbila pa su joj trideset dana drvenim spravama rastezali ruke i noge, zatim joj užarenim kliještima amputirali dojku (što je i Tiepolo oslikao). Tada je Agata izrekla riječi: "Zar te nije stid kidati ono čime te majka dojila?" Upravo tada je silan potres srušio dio zida u sudnici. Te noći je Agata umrla i postala zaštitnica žena od bolesti dojke, a slavi se 5. februara.