Fobije su stručan naziv za sve vrste neopravdanih i pretjeranih bojazni koje muče ljude. Nema, takoreći, nijedne pojave, stvari, niti pomisli pod kapom nebeskom koja ne može postati izvor najvećeg straha za neku osobu. I to straha pretjeranog i neopravdanog. Gotovo svaka deseta odrasla osoba suočava se s ovom vrstom nelagodnosti, pokazuje studija američkog Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje.  A predmeti fobije – kako se stručno naziva takav strah, za razliku od prirodnog, urođenog straha od opasnih situacija koji ljudima već milenijumima pomaže da prežive – umnožavaju se uporedo s razvojem društva, tehnologije i ličnog standarda. 

Nekada su najčešće fobije bile od zmija, paukova, visine, plivanja, boravka u zatvorenom prostoru, od letenja, od mikroba... Sada su im se pridružile i fobije od mobilnih telefona i drugih elektronskih naprava. Mnoge od ovih situacija prenijete su i u umjetnost, naročito filmsku – dovoljno je sjetiti se Hičkokove „Vrtoglavice”.

Za borbu protiv fobija neki doktori preporučuju tehnike opuštanja mišića prilikom suočavanja s predmetom straha, drugi propisuju antidepresive, a ima i onih koji koriste neinvazivne psihoterapijske metode „brisanja” traumatskih sjećanja u čijem korijenu je fobija.

Stručnjaci tvrde da je, ipak, do danas najpouzdanija terapija izlaganje predmetu straha. Sjetimo se stripa i filma o čovjeku koji je kao dijete upao u pećinu sa slijepim miševima, doživio užasnu traumu i razvio fobiju od ovih stvorenja, da bi kao odrasla osoba sebe ponovo, svjesno, izložio takvom iskustvu, izliječio se – i postao Betmen.  Ovaj pristup polazi od toga da simptomi s kojima se fobična osoba suočava nisu nikakav „ključ” za otkrivanje tajni prošlosti zakopanih duboko u podsvijest, već skup loših navika i naučenog ponašanja koji se treningom mogu ukloniti. Ponekad veoma brzo, sa svega desetak seansi. 

Fobije pripadaju grupi anksioznih neurotskih poremećaja, uvrštenih u 10. Međunarodnu klasifikaciju bolesti pod šifrom F 40. Karakterizira ih snažan doživljaj straha (anksioznosti) pri izlaganju specifičnim situacijama, koje ne predstavljaju objektivnu opasnost ili u očekivanju te situacije koje se plaši.

Tada se javljaju ubrzan rad srca, ubrzano disanje i mišićna napetost. Na ovu bolest nepovoljno utječu alkoholizam i depresija. Fobična anksioznost može varirati od blage do veoma teške, kada se ispoljava kao strah od smrti, strah od gubitka kontrole i strah od ludila.

Osobe koje imaju fobiju svjesne su nerealnosti i nelogičnosti takvog straha, ali i pored toga nisu u stanju za njega naći prikladna objašnjenja. Fobija obično počinje još u ranom djetinjstvu (od pete do devete godine) i traje godinama, ali kako uglavnom ne utječe drastično na kvalitet života, pacijenti rijetko traže pomoć psihijatra, i rijetke su komplikacije.

Objašnjenje nastanka fobije je dvojako, biološko i psihološko. Po prvom modelu ona je rezultat povećane aktivnosti dijela nervnog sistema, a po drugom posljedica prethodno doživljene traume i predstavlja naučeno ponašanje izbjegavanja različitih situacija koje su potencijalno opasne, odnosno izazivaju strah.

Značajno je i učenje po roditeljskom modelu: kopira se ponašanje bliske osobe, najčešće majke, koja i sama ispoljava isti strah. Psihoanalitička teorija smatra da je fobija rezultat unutrašnjeg psihičkog konflikta u kojem značajnu ulogu imaju dva mehanizma odbrane – pomjeranje i simbolizacija.

Pored straha od pojedinih situacija (zatvoren prostor, mrak, grmljavina, visina, letenje), objekata (oštri i šiljati predmeti), životinja, insekata, mjesta, aktivnosti (odlazak zubaru, pogled na krv) i bolesti, postoji i socijalna fobija – jaka anksioznost nastala zbog moguće negativne procjene i kritike drugih, poniženja, sramoćenja i zbunjivanja u društvu. Ona je posljedica lične nesigurnosti, zbog doživljaja odbacivanja ili, naprotiv, prezaštićenosti u ranim fazama razvoja ličnosti. Takva osoba izbjegava javne skupove, restorane, sastanke, proslave...  Ova fobija počinje u adolescentnom periodu, bez uzroka, i vremenom je sve učestalija i intenzivnija, dok u najtežim slučajevima može dovesti do potpune socijalne izolacije. 

Za liječenje daju se sedativi i antidepresivi, a kod socijalne fobije lijek propranolol i psihoterapija. U ovom drugom pristupu koriste se bihejvioralna terapija (izlaganje fobičnim stimulusima i situacijama koje uslovljavaju strah), kognitivno-bihejvioralna terapija (mijenjanje pogrešnih uvjerenja da su strah i simptomi anksioznosti potencijalno opasni) i psihoanalitička psihoterapija koja ima za cilj razrješavanje konflikta.

U istraživanju Njujorškog univerziteta, objavljenom u časopisu „Priroda”, naučnici su utvrdili da postoji jedan kratak period, od oko šest sati, od trenutka pojave neke fobije, kad se mozak te osobe može „restartovati”, odnosno kad se može djelovati na njeno sjećanje tako da se strah suzbije u samom začetku.

Učesnicima u eksperimentima prvo je nametnut strah od određenih stimulusa (primali su blage elektrošokove u trenutku kad im je pokazivana određena slika), da bi odmah nakon toga, odnosno u narednih nekoliko sati, primijenili terapiju. Oporavak je bio potpun i fobija se nije pokazala ni nakon godinu dana na kontrolnom testiranju.

Naučnici smatraju da će možda doći dan kad će svaka fobija moći biti izbrisana iz glave, kao kreda sa školske table, jednim potezom. Zasad, međutim, još ima ljudi koji ne uspijevaju sasvim otjerati svoje najdublje strahove, čak ni uz pomoć terapije.