Ove jeseni bit će tačno 50 godina od kada je „The Exorcist“, najstrašniji horor film u historiji, bio prikazan na velikom platnu i šokirao publiku širom svijeta. Ovog oktobra, otvorilo se novo poglavlje. „Blumhouse“ i reditelj Dejvid Gordon Grin (David Gordon Green), koji su razbili status quo vaskrsavanjem franšize „Noć vještica“, predstavljaju film “The Exorcist: Believer”.

U filmu glumi Lesli Odom Jr. (Leslie) i utjelovljuje Viktora Fildinga (Victor Fielding), udovca koji sam odgaja kćerku Anđelu (Angela). Ali kad Anđela i njena prijateljica Ketrin (Katherine) nestanu u šumi, samo da bi se tri dana kasnije vratile bez sjećanja na ono što im se dogodilo, to pokreće lanac događaja koji će Viktora natjerati da se suoči sa snagama zla.

Kreativna sloboda

Uz Odoma, glumačku postavu čine Lidija Dževet (Lidya Jewett), En Dovd (Ann Dowd), Dženifer Netles (Jennifer Nettles), Norbert Leo Bac (Butz) i Olivija Markum (Olivia Marcum). Ipak, možda je najuzbudljiviji povratak Elen Barstin (Ellen Burstyn), koja reprizira svoju ulogu Kris Meknil (Chris MacNeil) prvi put nakon svoje izvedbe nominirane za Oskara u originalnom filmu iz 1973. godine.

“The Exorcist: Believer” prvi je dio planirane trilogije, a u bh. kinima počeo se prikazivati 5. oktobra.

Posredstvom “Una filma”, distributera filmova Studija “Paramount”, “Universal” i brojnih nezavisnih naslova na teritoriji cijele BiH, “Dnevni avaz” dobio je ekskluzivni intervju s rediteljem Dejvidom Gordonom Grinom.

Ići stopama jednog od najvećih horor filmova svih vremena nije nimalo jednostavan zadatak, ali producent, reditelj i scenarist Dejvid Gordon Grin bio je spreman da okuša svoju sreću s filmom „The Exorcist: Believer“ i ispriča svježu priču.

Šta je za Vas značio klasik Vilijama Fridkina (William Friedkin) iz 1973. „The Exorcist“?

- Film sam gledao u srednjoj školi i za mene je spojio linije između horora i drame, te između umjetnosti i reklame. Svidjelo mi se kako je spojeno nešto spektakularno, neobjašnjivo i natprirodno, utemeljeno u zemaljskim likovima koji su bili u sličnim scenarijima. Zaista mi se uvukao pod kožu i nije me pustio.

Kako ste došli na ideju snimanju nastavka priče nakon 50 godina?

- Iskustvo koje sam imao s „Blumhouseom“ i „Universal Picturesom“ u našoj trilogiji za „Noć vještica“ bilo je nezaboravno u mojoj karijeri u smislu kreativne slobode, komercijalnog uspjeha i stvarnog pronalaženja filmske porodice koju sam želio dugo godina. Kada nam se Morgan Krik (Creek), koji posjeduje prava na „The Exorcist“ obratio, samo smo pomislili da je to odlična prilika da proširimo tu filmsku porodicu. 

Ponudio mi je mogućnost da se odmaknem od podžanra slasher, gdje se osjećam kao da sam rekao ono što sam trebao reći, te da donesem neke od vještina i strasti koje sam imao za dramsko nezavisno snimanje u ranom dijelu moje karijere u komercijalnoj areni. Dakle, s „The Exorcist: Believer“ unosimo mnogo različitih atributa iz filmova koje sam snimio s lojalnom grupom filmaša i saradnika. Originalna kultna muzika „The Exorcist and the Tubular Bells“ pokreće nešto iskonsko u svima nama, a kreativni tim koji je radio na ovom filmu pobrinuo se da poštujemo njegov integritet i da ga odvedemo dalje od onoga što je moglo biti samo brzo hvatanje novca ili iskorištavanje titule.

 Kad je riječ o kreativnoj strani projekta, koju priču pričate u „The Exorcist: Believer“?

- U širem smislu, pričam priču o roditeljima koji su suočeni s neizvjesnošću bolesti koja zadesi njihovu djecu. Ovo je kliničko i duhovno istraživanje nepoznatog.

To istraživanje se radi iz različitih uglova, uključujući dvije mlade djevojke koje su istovremeno opsjednute.

- Da, i za mene je to ponudilo priliku, jer je svijet tako ogroman i mnogo se razvio u 50 godina koliko je prošlo od Fridkinovog filma, ne samo u smislu izvedenog pripovijedanja, već i u kulturnoj perspektivi posjedovanja. Dakle, mislio sam da je odabir samo jedne religije, jedne ceremonije, jednog rituala i jednog skoka u vjeru iz porodice veoma zastrašujući. Ali ideja o suočavanju i razgovoru s više perspektiva i vjera u sinhroniziranom posjedu postala je nešto što ranije nisam vidio i bio sam uzbuđen zbog toga.

Šta je za Vas značilo to što se Elen Barstin vratila legendarnoj ulozi Kris Meknil nakon 50 godina?

- Elen ne samo da ima nevjerovatan obim posla, već i duboku energiju i prisustvo kada uđe na snimanje. Tako da mi je bila velika čast raditi s Elen, koja je u najmanje tri od mojih deset najboljih filmova: „The Last Picture Show“, „Alice Doesn't Live Here Anymore“ i „The Exorcist“. Imali smo sreću da je uvedemo u ranu fazu razvoja projekta, gdje sam naučio mnogo o tome kako se njen život razvijao od uspjeha originalnog filma. Zapravo, na mnogo načina lik kojeg smo vajali pao je na paralelnu putanju u svemiru, jer je to bio neko na koga su monumentalno utjecali događaji iz 1973. Upoznavanje Elen nas je navelo da shvatimo da postoji mnogo sličnosti između njih, i bilo je to magično iskustvo hraniti se njenom mudrošću i uvidima.

Njen lik ima zanimljiv izgled koji otkrivamo u ovom filmu, koji pokazuje i njenu snagu i ranjivost.

- Da, ona ima snagu da se suoči sa zlom s kojim se suočavaju, ali i ranjivost jer je izgubila vezu sa svojom kćerkom. Nakon traumatičnog iskustva kroz koje je Kris Meknil prošla prije 50 godina, ona pokušava podijeliti svoje znanje i povezati se s ljudima koji se suočavaju sa sličnim poteškoćama. Problem je u tome što strastvenim dopiranjem do svijeta oko sebe možete se udaljiti i od osobe koja vam je najbliža. Smatram da je to fascinantno i vjerujem da može dovesti do komplikovanog pripovijedanja s kojim se ljudi mogu povezati.

Ljudi se povezuju i s novim likom Viktora Fildinga, koji se, nakon što se godinama suočavao s gubitkom, sada suočava s nezamislivim užasom opsjednutosti njegove kćerke.

- Viktora sam uvijek doživljavao kao lik koji je rođen u vjeri, ali nakon što je bio suočen s krajnjim izazovom, povukao se od svoje religije i kao da je nabacio oklop, kako bi zaštitio ne samo sebe nego i svoju kćerku.

Samo „Hvala“

Dakle, kako reaguje kada se suoči s nečim što ne razumije, ali to povređuje ono što voli najviše na svijetu.

- Mislim da, kao što bi mnogi od nas uradili, on samo traži odgovor, nešto logično i utemeljeno, pilulu koju treba uzeti ili fizikalnu terapiju koju treba uraditi. Ali on ne nalazi odgovore, a situacija se pogoršava. Jedan od razloga zašto film nosi naziv „The Exorcist: Believer“ je upravo zato što prati putovanje nekoga ko traži vjeru.

Trebao Vam je sjajan glumac za tu složenu ulogu. Šta možete reći o Lesliju Odomu Jr.?

- Lesli je veoma profesionalan i posvećen svom radu. Od prvog dana bio je na putu da pronađe istinu u Viktoru. Dakle, nosio se s akrobatskim emocijama dok je smišljao kako bi mogao krenuti na ovo putovanje s nekim ko se osjeća tako nesigurno i ko pokušava pronaći ravnotežu kroz vezu s njegovom kćerkom.

Njegova kćerka Anđela i njena prijateljica Ketrin su istovremeno opsjednute. Kako je bilo raditi s mladim talentima Lidijom Džeet i Olivijom Onil, na izgradnji tih likova?

- Očekivanja su bila velika s obzirom na Lindu Bler u originalnom filmu, tako da smo vidjeli stotine audicija za te likove dok nismo pronašli ove nevjerovatno talentirane glumice. Tada sam odlučio da stvorim zdravo okruženje za Lidiju i Oliviju, jer smo tražili od njih da rade veoma teške stvari, i to ne samo sa stanovišta performansa, već i zbog sati šminkanja i potrebe da se s njima balansira školovanje. Dakle, kao novi upravitelj ove franšize, obratio sam se Lindi Bler za bilo kakav savjet koji bi ona ponudila o tome kako stvoriti zdrav proces za odlazak na opasna mjesta. Doveli smo dječijeg psihologa, nastavnike i roditelje kako bi svi bili na istoj strani i stvorili okruženje povjerenja. Također, djevojke su se odmah zbližile, i bilo je divno vidjeti ih kako se povezuju, jer nam je trebalo da to prijateljstvo bude veoma očigledno i prirodno, zbog čega neki od njihovih dijaloga nisu bili skriptovani.

I kako su Vas iznenadile svojim radom?

- Uvjerljivim u svakom pokušaju. Koliko god smo uvježbavali, svaki snimak s njima bio je prirodan i neobičan. Zato bih, umjesto da kažem: "Rez!", ponekad samo rekao: "Hvala."

Da li je, ipak, bilo trenutaka humora tokom tog procesa?

- Apsolutno! Film ne odražava previše tog humora, jer smo htjeli da ga shvatimo veoma ozbiljno, ali energija na setu je često bila razigrana, kao kada bi djevojke rekle nešto apsurdno u svojoj demonskoj šminki. Imali smo simpatičnu glumačku ekipu i, iako su svi bili veoma različiti u svom procesu, na kraju je postojalo poštovanje prema onome što su svi donosili za sto.

Još jedan ključni lik je medicinska sestra i susjeda En, koju na ekranu utjelovljuje End Dovd.

- En je nacionalno blago i napisao sam ovaj dio za nju, jer ima humanost i gravitaciju da unese sve atribute, nijanse i složenost koje sam pokušavao da unesem u lik. A ako je neko smiješan na snimanju, to je En Dovd. Morate je nazvati najmanje 10 minuta prije nego što vam zaista zatreba, jer grli sve koje vidi na putu od prikolice do snimanja.

Kakvo je bilo iskustvo snimanja filma „The Exorcist: Believer“ na lokaciji u Atlanti i Dominikanskoj Republici?

- Jedan od ključnih sastojaka filma koji ide stopama originalnog „The Exorcist“ je egzotično otvaranje. Ovdje počinjemo s pričom koja se dogodila prije 13 godina na Haitiju i pošto smo željeli iskazati poštovanje prema tragediji iz stvarnog života, otišli smo u Dominikansku Republiku da je snimimo s haićanskim izvođačima, pa čak i ljudima koji su bili uključeni u taj strašni potres. Uvijek je dobro prisjetiti se nevolja drugih i snage zajednice koja slijedi nakon ovih katastrofa, što u ovom slučaju daje liku Viktora Fildinga emocionalno uporište kako bi mogao odgovoriti izazovima s kojima će se suočiti kad stigne kući. Atlanta je malo manje egzotična, udaljena je pet sati od mjesta gdje živim, ali je također imala zajednicu u koju sam se zaljubio i nemilosrdno posvećenu ekipu koja radi u kvartovima za koje osjećam da se ljudi mogu povezati.

Nakon „Noći vještica“ pokreće se nova trilogija

Trilogija za „Noć vještica“ obilježila je Vašu prvu saradnju s „Blumhouseom“ i producentom Džejsonom Blumom (Jason), a sada ste zajedno krenuli u uzbudljiv projekt stvaranja novog početka za jedan od najikoničnijih filmova u historiji horora.

- Džejsona poznajem mnogo godina. „Noć vještica“ je bila naša prva profesionalna saradnja i odmah smo kliknuli kako da ove projekte izvedemo na način koji, za mene, maksimizira kreativne prilike, a za njega slijedi sjajan poslovni model koji podržava umjetnike. Volim da imam producenta koji može pomoći u navigaciji intenzitetom mašine oko vas. Džejson i ja smo pratili karijeru jedan drugog i mogućnost da se međusobno nadopunjujemo čini da se nadamo da će „The Exorcist: Believer“ pokrenuti novu trilogiju.

Dobri i loši dani

Kakva je energija vladala na snimanju tako zastrašujućeg filma kao što je „The Exorcist: Believer“?

- Bilo je dobrih i loših dana, jer ne samo da tražite od ljudi da stvore nešto što je teško i emocionalno, već smo imali i ograničeno vrijeme za to. Ponekad smo imali samo 2-3 sata s djevojkama između šminkanja i školovanja, pa smo zahtijevali veliku efikasnost za kratko vrijeme, da sve bude autentično, što nije jednostavno.

Pronalaženje umjetnika koji imaju i samopouzdanje i ranjivost, ali koji su voljni plesati s vama, jedan je od najzadovoljnijih dijelova mog posla.