Sretan sam zbog Šestoaprilske nagrade. Nisam to očekivao, jer nisam razmišljao nikada o tome. Dosta sam tih priznanja primio, ali nikad sam sebe nisam predlagao ni za sebe lobirao. Znači mi puno, posebno mi je drago jer je to moj grad, tu sam rođen, odrastao, stasao, radio puno i, mislim, ponešto i doprinio razvoju ovog grada, barem u segmentu kojim sam se bavio. Drago mi je da u poznim godinama dobijem i takvo priznanje.

Godi promjena

Ovo je za „Avaz“ rekao akademik Kemal Hanjalić, ovogodišnji dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva za doprinos u oblasti nauke i obrazovanja.

Kazao nam je da dobiva čestitke i iz Zagreba, Beograda, dijaspore, što je dokaz da, iako je gradska nagrada, ima široke domete.

Tokom vrlo uspješne karijere obišao je gotovo cijelu Evropu, ali i Ameriku.

- U julu 1991., devet mjeseci prije proglašenja nezavisnosti i početka agresije na BiH, otišao sam u Erlangen (Njemačka, op. a.) na godinu kao gostujući profesor. Nekoliko mjeseci ranije, u aprilu '91., desila se velika politička smjena, odlaze komunisti i dolaze nove partije. Istovremeno je istekao moj četverogodišnji mandat člana Izvršnog vijeća SRBiH. To je bio trenutak da se vratim struci. Inače, moj angažman u politici, uključujući funkciju gradonačelnika Sarajeva od 1985. do 1987., smatrao sam privremenim. U to vrijeme niko, barem u krugu u kojem sam se kretao, nije očekivao kataklizmu koja nam se ubrzo desila. A ja sam već odranije imao poziv iz Erlangena i iskoristio sam priliku da ga prihvatim. A onda sam se zatekao tamo, bilo je pitanje šta ću sada, ostati, otići dalje, vratiti se... - ispričao nam je uvaženi akademik.

Put ga je odveo u Ameriku na Tehnološki univerzitet u Mičigenu, gdje je dobio mjesto profesora.

- Međutim, familija je ostala u Njemačkoj. Bilo je malo daleko, drugačija kultura. SAD imaju svoje prednosti, ali treba otići rano, dok je čovjek mlad. Čeznuo sam za Evropom. Pozvali su me s Tehničkog univerziteta u Delftu, prihvatio sam i tamo sam ostao do penzije. Imam status emeritusa, kao i ovdje. Može se reći da sam jednom nogom ovdje, drugom tamo. U Sarajevu provodim malo više vremena. To mi i godi, ta promjena - istakao je prof. Hanjalić.

Stara postrojenja

Nažalost, kaže, Sarajevo se mnogo promijenilo i nastavlja se mijenjati.

- Na jednoj televiziji slušao sam emisiju u kojoj su gostovali mladi imami i efendije, posvećenu ramazanu. Jedan od njih je rekao: „Znate li vi da je Sarajevo najmuslimanskiji grad?“. Ja ne vidim nikakvu posebnu prednost u tome. Šta ako jeste, šta ako je Rim najkatoličkiji grad na svijetu, šta to znači? A to je opet ono što meni ovdje zaista smeta, to stalno naglašavanje različitosti, posebno etničke i kleroetničke pripadnosti. Za razliku od doba kada sam ja rastao, stasavao i radio, kada je Sarajevo bilo jedan od najmultietničkijih i industrijskih gradova u Jugoslaviji. Danas mladi ne znaju da je u Sarajevu izlazilo svakodnevno nekoliko stotina automobila Volkswagen iz tvornice automobila Sarajevo. Šta je sve UNIS proizvodio, „Energoinvest“, „Famos“, „Šipad“, „Krivaja“... To je za plakanje. A to je sve država morala podržati. I „Energoinvest“ i UNIS su često zapadali u finansijske krize, ali je država pomagala. Međutim, mi danas nemamo državu u tom smislu - kazao je prof. Hanjalić.

Jedan je od zagovornika osnivanja tehničkog i naučnog muzeja, i to u zgradi električne centrale na Hisetima, koja je u fokusu javnosti posljednjih dana nakon urušavanja fasade.

- I prije nego što sam postao gradonačelnik govorili smo kako nam treba tehnički, naučni muzej kakve odavno imaju Zagreb, Beograd i brojni gradovi širom svijeta. Kad sam radio doktorat u Londonu, do mog Imperial koledža bio je Science Museum, pa smo često ulazili i sa zanimanjem obilazili eksponate i demonstracije raznih historijskih i modernih inovacija. To su žive institucije u kojima se stalno nešto događa, nisu samo eksponati. Inicijativa možda datira iz tog vremena, a konkretni prijedlog potječe iz „Elektroprivrede“. Najzaslužniji za to je gospodin Irfan Durmić, koji je uložio mnogo truda, kako u pripremi regulative tako i izradi dokumentacija. „Elektroprivreda“ je 2010. godine bila spremna da otkupi taj objekt od IRIS-a, “Energoinvestovog” Instituta za računarstvo. Bio je dogovor da „Elektroprivreda“ otkupi tu ruševnu zgradu od IRIS-a, da je o svom trošku restaurira u originalnom stilu i da se tu napravi tehnički muzej. Namjera je bila da se ostave stara postrojenja termoelektrane jer to je prva električna centrala u BiH, i to na ugalj. To je raritet, naša historija. Imamo vrlo dobar osjećaj za duhovnu kulturu, ali nam nedostaje ta komponenta – prirodnjačka, tehničko-tehnološka. E, ta centrala je jedan od takvih objekata - istakao je prof. Hanjalić.

Kazao je i kako bi u tom muzeju mogli izlagati raritetni eksponati svega onog što karakterizira Sarajevo, posebno i njegovu tehničku povijest – infrastrukturu, industrijsku proizvodnju, inovacije – prvi tramvaj, plinska i električna ulična rasvjeta, automobili, proizvodi „Energoinvesta”, UNIS-a, „Famosa“, „Zraka“, „Šipada“, da se kroz eksponate vidi kako je to nekada izgledalo, kako je BiH počinjala i šta je značila tom tehničko-tehnološkom segmentu u bivšoj Jugoslaviji.

- Intervenirao sam da se doda i naučna komponenta. Svuda u svijetu ti naučno-tehnički muzeji su vrlo popularni. Sadržine takvih muzeja su nešto što izaziva znatiželju kod djece koja se kasnije opredjeljuju da možda i sama nešto prave, pa i šta će studirati ili posvetiti se industrijskom zanatu, koji nama itekako fali. Ma samo ukucajte takve muzeje na internet, vidjet ćete šta sve nude. A mi imamo šansu za takvo nešto. Evo, ta zgrada je srušena. Međutim, to su kupili neki, ne zna se ni ko tačno, ni šta, ni kakav je plan. Govori se o gradnji nekih nebodera tu, čuj neboder na tom dijelu - naglasio je prof. Hanjalić.

Uraditi nešto

Kazao je da imaju elaborat iz 2010. godine koji su potpisali eminentni stručnjaci, na gotovo 100 strana, sa svim detaljima, čak i nekim eksponatima.

- To je vrlo jednostavno oživiti i proširiti ga da ne bude samo elektroenergetika, kao što je bilo zamišljeno, nego ga proširiti i obogatiti da bude živi organizam, da se tu stalno nešto dešava, da dolaze djeca iz interesa, a ne jer moraju sa školom. Ako je to muzej, tu se može napraviti i ugostiteljski objekt, svi muzeji imaju kafane, restorane, može donijeti nekakvu dobit kojom bi se taj muzej djelimično održavao. Ali srušiti i uništiti... Ovo je posljednja šansa, toliko smo ih propustili, ako sada ne učinimo nešto, ostat će odgovornost na svim sadašnjim funkcionerima koji imaju bilo kakvu ingerenciju i ovlasti. Izgubili bi dio naše historije - izričit je prof. Hanjalić.

Osvrnuo se na visoke objekte u Sarajevu koji prave čep za istočni vjetar, koji je glavni ventilator grada u kotlini.

- Sad bi gradili nebodere uz Miljacku, što je nedopustivo. Evo šansa da neko obnovi ovaj kritični i sporni dio grada. Sam grad nema taj potencijal, možda to može Kanton. Ili, evo ideja, hajde neka neko od tih tajkuna koji će kupiti to pa napraviti nešto svoje obnovi ovu zgradu pa neka to bude njegov vakuf, ostavština, pa možemo formirati fond, sakupljati priloge, pa napraviti mramornu ploču s imenima donatora. Ali hajmo nešto učiniti. Ako se ovo sada sruši i ništa se ne uradi, to je stvarno... Jedan dio tih eksponata iz ove centrale bio je smješten u Termoelektrani Kakanj. Kako čujem, a volio bih da nije tačno, dio toga je već nestao, jer im je trebala ta sala. Jednostavno se osipa sve što duže čekamo. A treba nam takva institucija kao neodvojivi dio historije razvoja Sarajeva, ali i kao poticaj mladima, kao inspiracija - kazao je prof. Hanjalić.

U 21. stoljeću planiranje gradnje, kaže, ne bi se smjelo raditi bez kompjuterske simulacije, scenarija.

- Ali ići glavom kroza zid, jednostavno neki tajkun hoće 22 ili 24 sprata, uvijek ima neki arhitekta koji će to tako napraviti... To se ne smije desiti, to bi bio zločin, zaista.

Na kraju je dodao:

- Naša je da kukuriknemo, a da li će svanuti...

Šta mi teško pada

Prof. Hanjalić je dodao da glavni grad BiH danas nema nijedan istraživački centar u oblasti tehničkih prirodnih nauka.

- Predsjednik Akademije nauka Australije je svojevremeno rekao da je ulaganje u bazne nauke donijelo više dobiti, čak 30 puta više, nego sva ulaganja u fizičku infrastrukturu (putevi, zgrade), a ulaganja u primijenjene nauke 10 posto više. Ali nauka može biti uspješna samo ako je podržavana, ako ljudi imaju strpljenja, znaju organizirati, privući prave ljude. A kod nas se ništa ne dešava. Od rata naovamo nije napravljena nijedna hidroelektrana u BiH, nije urađena nikakva modernizacija niti dogradnja termoelektrana, kako bi se prilagodile novim ekološkim zahtjevima. Hajmo mi na fakultetima napraviti jedan tehnički institut u široj oblasti, okupiti ljude koji nešto znaju, definirati prioritete, pa da vidimo šta možemo. Ali za to niko sluha nema. Teško mi padaju neke stvari, kao nekome ko je rođen ovdje. A znam da može bolje - naglasio je prof. Hanjalić.

Nešto vitko poput „Avaz Twist Towera“

Prof. Hanjalić je kazao i kako je čuo da postoji ideja da se očisti taj dio grada, kako bi se „imao pogled“.

- To je već neracionalno. Isto kao što sam čuo prije nekoliko godina da postoji ideja da se ruši Skenderija. To bi bio zločin. Zna se šta se tu smije i može graditi. Nikakvi neboderi, posebno ako bi se to još kombiniralo s onim neboderima što hoće da grade iza UNITIC-ovih. To bi bio urbicid. Čitam da su neki ranije zagovarali da „i mi imamo neki Menhetn“. Ali to je druga klima, Njujork, London, Dubai, gdje se vide takve urbane aglomeracije, svi su na moru i velikim rijekama, gdje stalno puše vjetar, imate prirodnu ventilaciju, ali to ne možete raditi u kotlini. Može se još ponešto vitko staviti poput „Avaz Twist Towera“, koji je izoliran i aerodinamički povoljnog oblika, razbija te vrtloge, pravi turbulenciju i miješanje, razbija džepove u kojima se sakupljaju i akumuliraju zagađujuće materije - istakao je emeritus Hanjalić.