Granić je na sastanku kod Tuđmana, 13. februara 1994. godine dobio zadaću da na narednim pregovorima po svaku cijenu spasi "Herceg-Bosnu", pa makar ona imala i unutarnje kantonalno uređenje u kojem bi bili i "muslimanski kantoni".

Državna delegacija BiH , ista ona koja je prekinula Genevske pregovore (Haris Silajdžić, Miro Lazović i ja), doputovala je u Vašington u nedjelju, 20. februara 1994. godine. Granić je još sjedio u Zagrebu i prodavao svijetu ublehe o "Herceg-Bosni" kao genijalnoj ideji njegovog predsjednika s kojom se rješava povijesno pitanje hrvatskog naroda i države. Sa sobom smo nosili dokumente usvojene na Saboru u Sarajevu, 6. februara - Deklaraciju koja je imala politički značaj, koncept federalnog uređenja države, kartu na kojoj su kantoni bili ucrtani, s međusobnim granicama i veličinom teritorije, brojem stanovnika i njihovom nacionalnom strukturom. 

Sutradan po dolasku otpočeli smo intenzivne razgovore s nekim kongresmenima i senatorima, vladinim funkcionerima, s kabinetom predsjednika Klintona (Clinton) i ostalim američkim zvaničnicima. Američka administracija je za medijatora pregovora odredila Čarlsa Radmana (Charls). Osim njega većina drugih sugovornika nije bila upoznata s prijedlogom mirovnog rješenja za BiH koje smo donijeli tako da su tražili detaljna objašnjenja.

Stav Katoličke crkve

Posebno ih je zanimala "Herceg-Bosna", njena teritorija i broj Hrvata koje je uključivala. Lako je bilo pokazati rezultatima popisa iz 1991. godine da je "Herceg-Bosna" stvarana s jednom trećinom Hrvata BiH i da su Hrvati u većini općina koje je ona obuhvaćala bili u manjini. Zbog toga su i izvršeni tako brutalni zločini – trebalo je većinu drugog naroda podrediti manjini. To su svi lako shvaćali. Važno pitanje koje su svi postavljali odnosilo se na stav Katoličke crkve u BiH prema novom planu. On je, međutim, bio vidljiv iz Rezolucije u kojoj je u tačci 10. stajalo da Sabor prihvaća stajališta koja u kontinuitetu izražava Katolička crkva u BiH. Potvrda tome je bio i telegram podrške kardinala Puljića stavovima HNV-a.

Intenzivni razgovori su vođeni s velikim brojem senatora i kongresmena, sa šefovima parlamentarnih grupa, s predsjednikom Kongresa, s državnim sekretarom Kristoferom, njegovim suradnicima iz kabineta i čanovima Vlade, državnim tajnikom za sigurnost Entonijem Lejkom (Anthony Lake), s Medlin Olbrajt (Madeleine Albright), potpredsjednikom države Al Goreom, veoma utjecajnim republikancem Bobom Doleom. Zanimljivo je bilo da američki dužnosnici nisu ispoljavali nikakve unutarnje političke i stranačke razlike, inače karakteristične za njihova predstavnička državna tijela.

I demokrati i republikanci bili su jedinstveni u podršci prezentiranom planu. Ti razgovori su trajali pet dana, od ponedeljka, 21. februara, do petka, 25. februara. Posebno je odlučan bio državni sekretar Kristofer. On je tvrdio da je politički savez Hrvata i Muslimana u BiH strateška osnovica američke politike na Balkanu i da će taj savez primorati Miloševića i Karadžića na prekid rata i pregovore. On je iznio stav da je njihova administracija spremna podržati sporazum o uspostavljanju Federacije BiH koji bi potpisalo "muslimansko političko vođstvo" i predsjednik HNV-a, ukoliko bi sporazum odbio Tuđman (ovo podozrenje prema Tuđmanu bilo je razumljivo jer su oni najbolje znali da je Tuđmanova strategija zasnovana samo na dogovoru s Miloševićem). 

U tom slučaju bih ja, kao predsjednim HNV-a, morao potpisati sporazum u ime bh. Hrvata, a Tuđman bi dobio status Karadžića. Hrvatska bi u tom slučaju bila proglašena agresorom u BiH, dobila bi sankcije, HVO bi bio proglašen paravojskom i nad njim bi bila primijenjena sila. Međutim, procijenio sam da bi moj potpis na sporazum, bez potpisa predstavnika "Herceg-Bosne" i Tuđmana, bio samo pokriće za stranu vojnu intervenciju. Insistirali smo da sporazum o miru i uspostavljanju Federacije BiH trebaju potpisati oni koji su formirali "Herceg-Bosnu", oni je svojim potpisom trebaju i likvidirati. Na tome je posebno insistirao Silajdžić. To je bio jedini način da se bez vojne intervencije HVO i HV koja je bila u BiH, stave pod kontrolu. Nakon takvog stava, državni sekretar Kristofer je odlučno zaključio: Dobro, imat ćete ovdje za vikend Granića i delegaciju "Herceg-Bosne".  U takvim okolnostima Granićeva „oluja“, sa Krešimirom Zubkom i Milom Akmadžićem, dolazi u Vašington.

Sporazum o uspostavljanju Federacije

Pregovori su trajali od subote, 26. februara, do utorka, 1. marta, kada je sporazum o uspostavljanju Federacije BiH parafiran. Dakle, sve je trajalo samo četiri dana i postignut je sporazum do koga evropski pregovarači i posrednici nisu mogli doći za dvije godine pregovaranja. Zašto je bilo tako? Zato što u ovim pregovorima niko iz Evrope nije sudjelovao, nije sudjelovao ni Tuđman, ni Izetbegović, ni Boban, ni Karadžić, ni predstavnici tzv. Kontaktne grupe ni Rusije. Uspjeh je omogućio sam prijedlog HNV-a koji smo prezentirali kao prijedlog državne delegacije koju je vodio Haris Silajdžić. Zapravo, trebalo je četiri dana da se Graniću i njegovoj delegaciji izdiktira projekat Federacije BiH koji smo donijeli. Granićeva uloga je bila da zapisuje ono što mu je Čarls Redman (Charles) diktirao i da ubijedi Zupka i Akmadžića da se to mora prihvatiti. Osnovni cilj pregovora je bio da se "Herceg-Bosna" utopi u Federaciju BiH i da se stvore uvjeti za naknadno utapanje "Republike Srpske" u tu istu Federaciju. 

Pregovori su vođeni u vremenu kada se Karadžić nije mogao dovesti za pregovarački stol, kada je on nastupao s pozicije sile koja mu je bila osigurana okupacijom oko 65 posto teritorije BiH. Za američku stranu ovaj sporazum je bio u dvostukom smislu strateški. Prvo, kantonalno uređena Federacija je bila prilika da se područja pod kontrolom RS uključe u nju pod dvostrukim pritiskom, i iz Sarajeva, i iz Zagreba. Drugo, u slučaju da sve bude uzalud, sporazum omogućuje vojni savez Hrvata i Muslimana, odnosno njihovih združanih snaga, uključujući i one iz Hrvatske, i vojnu pobjedu nad Karadžićem i njegovom "Republikom Srpskom". Radi svega toga je novoformirana federacija imala naziv "Federacija Bosne i Hercegovine". Ona, dakle, nije bila projektirana samo za područja koja su u tom trenutku bila pod kontrolom Armije BiH i HVO-a i koja su naseljavali Hrvati i Muslimani. Ona je bila projekat za cijelu BiH, u međunarodno priznatim granicama. Na to je veoma jasno ukazivala karta federalnih jedinica na kojoj su ucrtani kantoni koji su se prostirali na teritoriji "Rebublike Srpske" a koji su trebali postati dio Federacije BiH.

"Važna" uloga Granića

Granić je u ovim pregovorima imao još jednu "važnu" ulogu. U njegovoj delegaciji su bili Zubak i Akmadžić koji su na svaki načn nastojali u okviru Federacije BiH sačuvati "Herceg-Bosnu". Svojim opstrukcijama u pregovorima, Granića su dovodili do suza. Tako je u jednom trenutku došao u naš ured, potresen i uplakan, govoreći kako ne zna što da radi s njima, kako su stalno na telefonskoj vezi sa Šuškom i kako on ne može doći do Tuđmana "jer mu je predsjednik u zraku". Mislili smo da je to neka njegova metafora, međutim, predsjednik je stvarno "bio u zraku", bio je u avionu u posjeti Albaniji tako da mu je bio nedostupan. Sažalijevali smo ga. Možda smo griješili. Možda nije plakao zbog njihovog pritiska. Možda je plakao za "Herceg-Bosnom" koja se topila pred njegovim očima a bio je nemoćan. Njegova "diplomatska oluja" je ispuhala.

Zapravo ni Granić ni Tuđman nisu imali nikakvog stvarnog uticaja na sam tok pegovora niti na njihov konačni rezultat. Također, nastojanja Zubka i Akmadžića nisu imala efekta, Čarls Radman ih nije uvažavao i insistirao je samo na tome da se razgraniče nadležnosti federalnog i kantonalnog nivoa vlasti. Oni su u tome vidjeli priliku da opstruiraju pregovore pa su insistiralu na što većim ovlastima kantona u odnosu na državu. Htjeli su sve bitne funkcije države smjestiti u kantone, faktički bi država bila samo prazni okvir. To nije uspjelo iako se ušlo u kompromise i date su neke koncesije. Našoj delegaciji, kao i Redmanu, bilo je stalo do sporazuma, do mira u BiH, konačno do postizanja takvog ustavnog rješenja u kome više neće biti "Herceg-Bosne" i u budućnosti "Republike Srpske". 

Radi toga su i date koncesije koje inače nisu bile predviđene planom. Tako se desilo da je u nadležnost kantona pripala policija, školstvo i zdravstvo. To je bila velika koncesija ali u poređenju sa svim ostalim ovlastima koje su pripale državi, u tom trenutku nije bilo vrijedno prekida pregovora. Uostalom, uspostavljanjem Federacije BiH prekinuto je daljnje provođenje Tuđmanovog zločinačkog plana, a "Herceg-Bosna" i njen HVO automatski su učinjeni predmetom Međunarodnog krivičnog suda u Hagu. – To je stvarni uspjeh i domet Granićeve "diplomatske oluje".

Od knjige samo lošiji film

Od Granićeve knjige samo je lošiji film koji je po njoj snimljen. Radi se o dokumenarnom filmu koji je trebao dokumentirati događaje, sa neposrednim svjedocima i dokumentima koji otkrivaju istinu. Međutim, očito da film nije pravljen da otkrije istinu nego da je prikrije, kao i Granićeva knjiga. Film ne pokazuje ni jedan Granićev dokument s kojim je došao u Vašington na pregovore, nigdje ni slova o Federacij BiH koju je u diplomatsku orbitu podigla Granićeva "oluja". U filmu nema izjava učesnika sporazuma iz Vašingtona iako su još svi živi. Čak je svjedočenje ambasadora Galbrighta isječeno i prilagođeno osnovnoj ideji filma da se sve sakrije.

U jednom drugom svjedočenju, odmah nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, u intervjuu časopisu Erasmus (br. 6, Zagreb 1994., april), Galbriht je rekao: "Sabor koji se održao u Sarajevu, pa i sabori Bosanske Posavine i Središnje Bosne u Zagrebu, jasno su pokazali da među bosanskim Hrvatima postoje različita mišljenja. Znalo se to i ranije, ali ti alternativni stavovi kakvi su došli do izražaja na tri Sabora, nisu bili na pravi način artikulirani sve dok se ti Sabori nisu održali. Dakle, Sabor u Sarajevu (6. februara) bio je vrlo važan. Također, za raspravu o zemlji vidimo, posebno su bile važne njihove ideje o tome. Bili su osnova (za raspravu)." Galbriht je bio ambasador u Zagrebu i sigurno bi znao da su Tuđman i Granić imali bilo kakvu ideju o federalizaciji BiH. Naprotiv, po njegovim riječima "alternativa" je došla s druge strane, od Hrvata izvan "Herceg-Bosne". Ali, takvo svjedočenje filmadžijama nije odgovaralo pa su ga sakrili.

Za svjedoke u film pozvali su neke "historičare" koji nisu znali ni što trebaju svjedočiti jer s Vašingtonskim sporazumom nisu imali nikakve veze. Uz to, oni Sporazum nisu ni proučili, to se vidi iz onoga što su govorili o Federaciji BiH. Potpisani su s akademskim titulama i po njihovom nastupu ne bih se iznenadio da su ih stekli na nekom od univerziteta u BiH čiji se dekani i profesori ovih dana hapse zbog prodaje diploma.