Nema većeg bonluka u državi BiH od onog parlamentarnog. Bilo da ste poslanik ili delegat, bilo da na posao dolazite jednom ili dva puta mjesečno, ili da ne dolazite po nekoliko mjeseci, plaća vam je zagarantirana i uredno se isplaćuje.
Tako su članovi bivšeg saziva Doma naroda Federalnog parlamenta od 1. januara ove godine naplatili 241.726 maraka, a da nisu održali nijednu sjednicu, dok su članovi novog saziva, koji su na dužnost stupili 20. februara, za dvije održane sjednice naplatili 131.187 maraka.
Novac za plaće parlamentaraca osigurava država, odnosno sistem koji je odavno već ozakonio nerad, kako bi u životu održao mnoge partijske neznalice i probisvijete, čiji su rezultati (ne)rada državu u kojoj živimo odavno gurnuli na dno svih mogućih mjernih ljestvica u svijetu.
Parlamentarna drskost kakvoj svjedočimo došla je do te mjere da „gospoda“ koja je za samo dva mjeseca i dvije održane sjednice, od toga jednu konstituirajuću, u svoje džepove strpala više od 130 hiljada maraka, nije mogla odvojiti makar dan rada kako bi oformila potrebne odbore i komisije, koji bi, između ostalog, omogućili i isplatu poticaja poljoprivrednicima, mljekarima itd.
Njihova pozivanja na procedure odavno su pročitana. Za to što parlamentarci ne rade, naravno, krivicu snose političke partije koje su ih delegirale na pozicije na kojima se nalaze. I jedni i drugi, naravno, računaju da će oni kojima se ne sviđa to što oni u državi (ne)rade napustiti državu, a da će oni koji su odlučili da u njoj ostanu nastaviti šutjeti i durati.
Možda to do sada i jeste bilo pravilo, ali, sudeći prema tome da svaki nezadovoljnik u zemlji lično poznaje svog „izabranog i delegiranog“ predstavnika u vlasti, bilo da je parlamentarac, ministar, savjetnik ili druga partijska „potrošna roba“, niko od njih ne bi više trebao biti optimista.
