Nakon sastanka lidera SNSD-a, stranaka trojke i HDZ-a u Bakincima kod Laktaša Dragan Čović je kazao da će do kraja februara finalizirati izmjene Izbornog zakona BiH i nastaviti rad na svim prioritetima za otvaranje pregovora s EU.

Iako može izgledati kao kupovina vremena i novo zamajavanje javnosti pričom da su se lideri „dogovorili da će se dalje dogovarati“, postoji dovoljno razloga da, u konkretnom slučaju, vjerujemo da će se lideri zaista usaglasiti te da će izmjene Izbornog zakona biti usvojene bez najavljene intervencije visokog predstavnika.

A upravo je Milorad Dodik taj kojem je izvjesno najbezbolnije rješenje da navedene izmjene Izbornog zakona budu usvojene. Naime, najava Kristijana Šmita (Christian Schmidt) je vrlo spretna klopka, za koju je Dodik svjestan da je najbolje da je izbjegne.

Naime, u slučaju odbijanja usvajanja zakonskih izmjena, Šmit bi ih, izvjesno, nametnuo. A Dodik, koji, zajedno s rukovodstvom RS, već mjesecima papagajski ponavlja da Šmit nije legalni visoki predstavnik i da njegove odluke ne prihvata, ispred sebe bi imao prvo nametanje koje se direktno odnosi i na manji entitet. U slučaju Šmitovog djelovanja, Dodik bi imao dvije mogućnosti – pokunjiti se, pognuti glavu, prihvatiti odluku i javno se osramotiti demonstriranjem da je njegovo tobožnje suprotstavljanje i nepriznavanje visokog predstavnika bila samo šarena laža za mase.

Naravno, takva samoblamaža i predaja bile bi preteške čak i za Dodika. Alternativa koja bi mu se nametnula je da istraje u svom ponašanju, odbije prihvatiti odluku visokog predstavnika i na taj način uđe u krajnje direktnu konfrontaciju sa Šmitom i međunarodnom zajednicom. A to bi upravo mogla biti ona crvena linija čiji bi prelazak izazvao žestok odgovor i poslije čega ne bi više mogao nazad.

Suočen s takvim opcijama, Dodiku je najbezbolnije rješenje s partnerima u državnoj vlasti dogovoriti izmjene Izbornog zakona, posebno što su stavljene u kontekst evropskih zakona.