Srce ti kao katedrala bude kada vidiš tolike zastave Bosne i Hercegovine na ulicama. U dijelu države, doduše. Ali to su neke druge boljke.

Obilježili smo još jedan 1. mart, još jednu godinu nezavisnosti jedine nam domovine. Dostojanstveno. Uz himnu bez teksta. Slušali smo udarne govore državnika koji poručuju da Bosne ima i da će je biti. Da hoće da je ruše, a mi je nećemo dati. Da hoće da je dijele, podijele, otcijepe njene dijelove, ali da ćemo se boriti za nju.

Čestitali smo međusobno Dan nezavisnosti, bila nam puna usta patriotizma – jedna si jedina naša domovina. Građani ove zemlje krvavo su branili tu nezavisnost i odbranili je.

A 1. mart prođe, šta nam ostade? Zemlja staraca za koju se mali broj onih mlađih bori, samo ne puškama, nego znanjem i umijećem. Bore se i drugi, samo van Bosne, bore se iz Njemačke, Austrije, Švedske, Danske, Švicarske... Otišli trbuhom za kruhom, za poštovanjem, za dostojanstvom. I o tome niko ni riječi. Još se držimo onoga bitno je šta kažu, a djela... Ma, ko to gleda.

A trebali bismo, jer u budućnosti neće imati ko slušati te govore. Većina će slušati one u zamjenskim domovinama, koji ne dolaze ni blizu iz srca, od kojih se ne naježiš i ne dobiješ još jednu iluziju da će biti bolje. Ne, ti govori su automatski, robotski. Jer šta imaš sokoliti ljude kad im je država već skoro sve dala? I posao, i dobre plaće, poštovanje, mogućnost osnivanja porodica. Ostaje da traže gdje će i kako odmore provoditi.

Bosna se voli i Bosna sigurno voli svoje građane. Ali ne može se isto reći za one koji vode ovu državu kada ne rade ništa na tome da ih zadrže u njoj. U petak je još jedan mladić otišao iz BiH, istaknuvši kako je mlada osoba koja ima talente, sposobnosti, vještine, koja želi da živi, a ne da preživljava. Odlučio se za Austriju.

I, kakvog li iznenađenja, niko ni habera. Nijednog statusa na društvenim mrežama, a kamoli konkretnog rješenja. Toliko o patriotizmu!