Nekidan na Čaršiji naručujem sladoled. Ništa posebno, dvije kugle, da se malo zasladim u ovom sivom vaktu. I dok gledam onu vitrinu punu boja koje obećavaju sreću na pet minuta, momak iza pulta – možda radnik, možda gazdin sin, možda gazda sam, ko će ga znati – otme kornet radnici, doda još jednu kuglu i veli mi: "Ovo je za tvoj angažman.“
Ništa više, ni papir ni račun ni dodatno peglanje. Samo kugla i toplina. Ni hvala, ni molim – nešto puno jače od toga - samo rečenica koja te pogodi tačno tamo gdje treba.
Sula je opjevao fildžan viška, ali eto, imamo i kuglu viška.
I to je Sarajevo. Grad u kojem ti niko možda ne da da poletiš previsoko, ali isto tako raja oko tebe neće dozvoliti ni da umreš od gladi.
Grad u kojem ti taksista zna životnu priču prije nego stignete do Skenderije, a pekar ti u četiri ujutro šapne: "Uzmi i ovaj, bolan, još je topao."
I to je odgovor na pitanje zašto nisam otišao. K'o konta, konta.
Prošle godine u Gracu, drug me vodi do nekog jarana iz Doboja, kaže: "Da mu malo obradimo baštu.“ Tip iznajmio motokultivator od neke firme jer njegov komšija Austrijanac – koji ga ima – nije htio ni za pare da mu ga posudi.
Ne prosipam tu našu patetičnu priču da smo mi topli i divni, a oni hladni i distancirani. Ne znam kakvi su Austrijanci, iskren da budem. Ali meni nekako nije normalno da komšija neće da ti posudi motokultivator na jednokratnu upotrebu. Pa ni za pare.
Možda nema sistema, ali ima ljudi. I ima ta treća kugla. Ne piše nigdje da ti pripada, ali nekako znaš da ti je namijenjena. I to ti je, jarane moj, Sarajevo. I to ti je razlog što ga nisam mogao napustiti.
Kod nas možda nema sistema, ali ima ljudi. I ima ta treća kugla. onog komšije što ti da auto bez ključa, samo kaže: "Vrati kad stigneš." Ima frizerke što te šiša u ponoć jer zna da ti je sutra bitan dan. Ima gazda granapa koji svako malo nekom kaže: "Platit ćeš kad budeš imao“.
Nema reda, ali ima reda među ljudima koji osjećaju kad ti je stislo. I dok drugi žive u državama, mi živimo u odnosima. I to nas, uprkos svemu, drži u životu.