Najveću pažnju javnosti javnosti tradicionalno opsjeda šta je neka voditeljica, influenserica ili političarka obukla na crvenom tepihu, što je velika šteta.

Jer, kada bi se taj žuto-džetseterski dio ostavio po strani, mogli bismo shvatiti značaj veličine SFF-a i činjenica da u gradu borave neka od najvećih imena u historiji svjetske kinematografije.

Priznanje za velikana

Jedno od njih je svakako Pol Šreder (Paul Schrader), slobodno možemo reći, jedan od najvećih scenarista u historiji kinematografije.

U Narodnom pozorištu sinoć od 21 sat je upriličena projekcija filma "Oh, Kanada" reditelja Pola Šredera.

Na crvenom tepihu prije same projekcije filma prošetala je ekipa filma "Oh, Kanada" predvođena rediteljem. Šrederu je u Narodnom pozorištu uručeno i Počasno Srce Sarajeva, kojeg je dobio na 28. Sarajevo Film Festivalu za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti.

Pol Šreder rođen u državi Mičigen, 1946. godine. Kao dijete iz stroge kalvinističke porodice, prvi je film vidio s 18 godina, što ga je potpuno očaralo. Uskoro postaje filmofil pa nakon diplomiranja teologije upisuje studij filma na univerzitetu UCLA te postaje filmski kritičar i publicist (autor je utjecajne knjige Transcendentni stil: Ozu, Bresson, Dreyer).

Šreder će postati jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. „Novog Holivuda“ u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Godine 1974. Šreder i njegov brat Leonard zajedno su napisali The Yakuza, film smješten u svijet japanskog kriminala. Za scenarij su se jagmili različiti filmski studiji, pa je na kraju je prodan za 325.000 dolara. Film je režirao Sidni Polak (Sydney Pollack), a glavnu uloge igro je Robert Mičam (Mitchum).

Iako je Yakuza komercijalno bio neuspješan, Šreder je privukao pažnju nove generacije holivudskih režisera. Godine 1975. napisao je scenarij za „Opsesiju“ za Briana De Palmu. Šreder je napisao rani nacrt „Bliskih susreta treće vrste“ Stevena Spielberga (1977.), ali Spielbergu se nije svidio scenarij, nazvavši ga "užasno punim osjećaja krivnje" i odlučio se za nešto blažu verziju. Također je napisao rani nacrt Rolling Thunder (1977.), koji su producenti filma preradili bez njegova sudjelovanja. Nije odobravao konačni film.

Ipak, najveće uspjehe Šreder će sotvariti saradnjom s velikim Martinom Skorsezijem (Martin Scorsease). Film o opsjednutom njujorškom taksisti kojeg glumi Rober de Niro istoimenog naziva „Taksist“ nominiran je za Oscara za najbolji film i osvojio je Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Kanu, te se danas smatra jednim od najboljih filmova ikad. Osim Taksiste (1976.), Skorseze se također oslanjao na Šrederovu scenarije za boksačku priču Razjareni bik (1980.) (također DeNiro u glavnoj ulozi), koju je napisao u saradnji s Mardikom Martino, Posljednje Kristovo iskušenje (1988.) i Izvođenje mrtvih (1999.).

Kultni film

Djelomično zahvaljujući pohvalama kritičara za „Taksistu“, Schrader je uspio režirati svoj prvi dugometražni film, Blue Collar (1978.), koji je napisao zajedno sa svojim bratom Leonardom. Blue Collar prikazuje Ričarda Puaroa (Richarda Pryora), Harvija Kitela (Harveya Keitela) i Jafeta Kota (Yapheta Kotta) kao radnike fabrike automobila koji pokušavaju pobjeći iz svoje socio-ekonomske kolotečine kroz krađu i ucjene. Film je opisao kao izazovan za snimanje zbog umjetničkih i osobnih napetosti između njega i glumačke ekipe. Tokom glavnog snimanja doživio je psihički kolaps na setu, zbog čega je ozbiljno preispitao svoju karijeru.

Među filmovima Pola Šredera iz 1980-ih bili su „Američki žigolo“ s Ričardom Girom (Richardom Gereo) u glavnoj ulozi (1980.), njegov Cat People (1982., remake filma Cat People iz 1942. i Mishima: Život u četiri poglavlja (1985.). Inspiriran japanskim piscem Jukiom Mišimom (Yukiom Mishimom), film isprepliće epizode iz Mišiminog života s dramatizacijama segmenata iz njegovih knjiga. Mišhima je nominiran za glavnu nagradu (Zlatnu palmu) na Filmskom festivalu u Kanu. Frencis Ford Colopa (Francis Ford Coppola) i Džordž Lukas (George Lucas) bili su izvršni producenti.

Tokom devedesetih i dvijehiljaditih Šrederova karijera krenula je silaznom putanjom, iako je do danas nastavio pisati scenarije i režirati.

Tema koja se ponavlja u Šrederovim filmovima je protagonist na samodestruktivnom putu ili poduzimanje radnji koje rade protiv njega samog, namjerno ili podsvjesno. Finale često nosi element iskupljenja, kojem prethodi bolna žrtva ili katarzični čin nasilja

Šrader je u više navrata govorio o Taksisti, Američkom žigolu, Lakom spavaču, Kanjonima, Šetaču, Prvom reformatoru i Šalteru kartica kao pričama o "čovjeku u sobi". Protagonist se u svakom filmu mijenja od ljutitog, zatim narcisoidnog, kasnije tjeskobnog lika, do osobe koja se skriva iza maske površnosti.

Iako su mnogi njegovi filmovi ili scenariji temeljeni na biografijama iz stvarnog života (Razjareni bik, Mishima: Život u četiri poglavlja, Patty Hearst, Auto fokus), Šreder je priznao da ima problema s biografskim filmovima zbog mijenjanja stvarnih događaja, koje nastojao spriječiti nametanjem struktura i stilizacijom.