Mozak je dizajniran tako da nas uvijek upozorava na opasnosti koje prijete opstanku. Ali kod ljudi s opsesivno-kompulsivnim poremećajem (OKP) ovaj moždani sistem ne radi kako treba.

Određeni rituali

Kao rezultat toga, često su preplavljeni „cunamijem“ neugodnih iskustava i nisu u stanju da se fokusiraju na bilo šta drugo.

OKP nije povezan ni s jednim posebnim strahom. Neke opsesije su dobro poznate, naprimjer, pacijenti mogu stalno prati ruke ili provjeravati da li je električni šporet uključen. Ali OKP se, također, može manifestirati u obliku patološkog gomilanja, hipohondrije ili straha od nanošenja štete nekome.

Osobe koje pate od OKP-a često su uvjerene da će se konačno smiriti ako ponovo provjere peć ili pretražuju na internetu simptome bolesti od koje tvrde da boluju. Ali OKP najčešće vara. Ponavljanje opsesivnih rituala dodatno uvjerava mozak da je opasnost stvarna i time se zatvara začarani krug. Osjećaju kompulsivnu potrebu za izvođenjem određenih rituala.

Za osobu s ovim poremećajem izvođenje rituala izgleda kao pitanje života i smrti, a preživljavanje se teško može mjeriti novcem. Vrlo ih je teško uvjeriti da su strahovi neosnovani, nikakva uvjerenost ne pomaže pacijentu prevladati ove misli, a on i dalje pati od anksioznosti.

Može se ispraviti

Ako ste u mogućnosti da živite normalnim životom, uprkos stalnoj neizvjesnosti povezanoj s ovim faktorima rizika, najvjerovatnije nemate OKP (ili vrlo blag slučaj). Problemi počinju kada vas anksioznost potpuno obuzme, sprečavajući vas da pravilno funkcionirate. Nasreću, OKP se može ispraviti. Lijekovi, uključujući neke vrste antidepresiva, igraju važnu ulogu u terapiji, ali je psihoterapija, posebno kognitivno bihevioralna terapija, jednako efikasna.

Kako se liječi

Kognitivno-bihevioralne tehnike (KBT) pružaju efikasan tretman za OKP koji se naziva izlaganje prevenciji reakcija. U toku tretmana pacijent se, pod nadzorom terapeuta, posebno stavlja u situacije koje izazivaju sve veći strah, dok treba da se odupre nagonu za izvođenjem uobičajenog rituala. Naprimjer, ako se pacijent boji kontaminacije i stalno pere ruke, prva vježba za njega je da dodirne kvaku i ne pere ruke nakon toga. U sljedećim vježbama uočena opasnost se povećava - naprimjer, morat će dodirnuti šinu u autobusu, zatim česmu u javnom toaletu... Kao rezultat toga, intenzitet straha postepeno počinje opadati.